Miloševićeva žena Mira imala je 30-ak ljubavnika, a nijedan od njih nije imao manje od 120 kila: Kad ju je prijateljica upitala kako može s tako debelim muškarcima odgovorila je - 'Pod golem kamen, golem gušter'

   Milovan Brkić (43) prvi je i dosad jedini profesionalni novinar iz republika bivše Jugoslavije koji se pojavio pred vijećem Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Pozvan je da svjedoči kao pisac članka objavljenog još prije četiri ljeta, u ožujku 1995., u mjesečniku Srpska reč, a čija je i danas vlasnica, direktorica i glavna urednica Danica Drašković, utjecajna supruga čelnika oporbene srbijanske stranke, Srpski pokret obnove, Vuka Draškovića. Naslovio ga je: "UDBA putuje u Haag", a u podnaslovu istaknuo: "Kako je policija pripremila svoje agente provokatore". U svom članku Brkić je bez navodnika i ezopovskoga skrivanja vodeće beogradske odvjetnike, među njima i Tomu Filu, Veljka Guberinu i Milana Vujina, otvoreno nazvao kriminalcima, barabama, lupežima i Udbinim suradnicima zato što svoje klijente bezdušno prodaju policiji, s kojom stalno surađuju. Ono što je haaške suce najviše zanimalo bila je Brkićeva tvrdnja kako se Milan Vujin - u ono vrijeme predsjednik Advokatske komore Jugoslavije, a koji je branio bosanskog Srbina Dušana Tadića osuđenog na 20 godina zatvora zbog dokazanog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru 1992. - našao u skupini branitelja koje je izabrala jugoslavenska tajna policija da kontroliraju uhićene Srbe u Haagu. Njihova je zadaća, dakle, bila onemogućiti okrivljene da svojim iskazima kompromitiraju najistaknutije državne dužnosnike iz Beograda i s Pala te tako spriječe da se i njih okrivi za ratne zločine.
   Nakon što mu je bila "odrezana" visoka kazna i on je počeo izdržavati u zatvoru u Haagu, Dušan Tadić potužio se Sudu da je Vujin izigrao njegovo povjerenje i ostavio ga na cjedilu, ne dopuštajući mu da iznese brojne dokaze kojima bi olakšao svoj položaj i podijelio svoju krivnju Tadić je otkrio kako je, dok je s Vujinom u zatvoru pripremao obranu, kao neposredne nalogodavce za prijedorski genocid izrijekom imenovao jednoga od ključnih zapovjednika Vojske Republike Srpske, generala Momira Talića te ministra u Vladi RS Radoslava Brđanina. No Vujin, mimo volje svoga štićenika, te dokaze nije podastro Sudu, što znači da je, mimo svih pravnih etičkih načela, pokrivao "krupne ribe", prave začetnike zločina.
   Nakon Tadićeva iskaza pred Apelacijskim vijećem Suda u Haagu, proljetos je počeo postupak protiv Milana Vujina zbog, kako je navedeno, "ometanja rada Suda svjesnim skrivanjem činjenica i nepotpunom obranom branjenika".
   Brkić je, pozivajući se na pouzdane izvore iz jugoslavenskoga policijskog vrha, još prije nego što će Dušan Tadić biti osuđen, napisao kako su izbor odvjetničkoga kadra određenog za obranu uhićenih Srba u Haagu, na zatvorenom sastanku u Beogradu, a uz blagoslov vladajućeg političkog vrha, sastavile tri osobe. To su bili odvjetnici Milan Vujin i Toma Fila, u svojstvu predsjednika jugoslavenske i srpske komore i osvjedočenih suradnika policije, te Đorđe Lopičić, nekadašnji zamjenik okružnog javnog tužitelja u Beogradu, a potom visoki službenik Ministarstva inozemnih poslova Vlade Jugoslavije. Spomenuti je novinar još "iskopao" i podatak da je Lopičićeva kći Jelena, diplomirana pravnica, potom dobila posao pripravnice u odvjetničkom uredu Tome File i da sa svojim poslodavcem često leti na rasprave u Den Haag.
 

Neprijatelj broj 1

   Netom po izlasku članka u Srpskoj reči prozvani odvjetnici Vujin, Guberina i Fila tužili su Milovana Brkića za klevetu, zahtijevajući visoku novčanu naknadu "za pretrpljenu duševnu patnju". No iako su prošle četiri godine, spor još nije okončan.
   Brkić je dva puta boravio u Den Haagu. Prvi put od 28. ožujka do 12. travnja, a drugi put nedavno, od 30. kolovoza do 5. rujna. Nacionalov novinar odmah je po Brkićevu povratku sa svjedočenja, u nedjelju poslijepodne, u Beogradu razgovarao s njim i njegovim stalnim odvjetnikom Rajkom Danilovićem. Brkić se najprije ogradio riječima kako je potpisao izjavu kojom se obvezao da neće objaviti ništa od onoga što je na zatvorenim ispitivanjima rekao isljednicima Međunarodnoga suda za ratne zločine.
   "No, tješi me što je ono što sam im ispričao o djelovanju tajne policije u Jugoslaviji i to potkrijepio čvrstim dokazima pomoglo isljednicima da bolje shvate tko je tko u niski odgovornih za zločine u prošlom ratu. Štoviše, uvjeren sam kako je moje prvo svjedočenje u travnju donekle pridonijelo tome da Slobodan Milošević ubrzo potom, koncem svibnja, bude i službeno okrivljen za ratne zločine. Uz pomoć ostalih objektivnih svjedoka Međunarodni sud će, s vremenom, razaslati još nekoliko stotina novih optužnica", kaže Brkić čija su svjedočenja u Haagu beogradski prorežimski mediji uglavnom prešutjeli. Tek su dva neovisna dnevna lista i jedna radijska postaja o tome objavili kratku vijest privatne izvještajne agencije Beta. Nasuprot medijskoj šutnji u njegovoj zemlji, Brkićevi istupi u zgradi Suda, koji su bili otvoreni za javnost, vrlo su zapaženo popraćeni u svijetu. Nizozemska državna televizija napravila je polusatnu reportažu o tom događaju.
   Milovan Brkić pokazao nam je kratko pismo, otipkano na srpskom jeziku na memorandumu Međunarodnog suda za ratne zločine, potpisano od njegova koordinatora Joea Espelta, kojim mu zahvaljuju na učinkovitoj suradnji i pomoći "po predmetu Tadića".
   Podsjetili smo Brkića na to da službena Srbija, a i brojni oporbeni prvaci, osporavaju Haaški sud.
   "Ja sam Srbin", odgovara on, "koji priznaje zakonitost Međunarodnog suda za ratne zločine. Napokon, dokument o njegovoj legitimnosti potpisao je i Slobodan Milošević, i to kao predsjednik SR Jugoslavije. Drugim riječima: on je time potpisao osudu i samome sebi!"
   U Beogradu se govori da je Milovan Brkić najžešći i najhrabriji od svih novinara koji javno istupaju protiv Miloševića i njegove obitelji. Kako nam kaže, isključivo profesionalni i ljudski porivi tjeraju ga da se već 12 godina zauzima za Miloševićevo odstupanje s vlasti koje bi Srbiju povelo na put demokratizacije.
   Svojedobno je senzacionalno odjeknuo Brkićev poziv srpskom narodu putem, danas zabranjene, radijske postaje B-92 da smakne Miloševića. Preporučio je "klasični atentat". Kako kaže, nakon toga su predsjednikovi savjetnici, nazirući u njemu državnog neprijatelja broj 1, nekoliko puta htjeli da ga kao opasnog novinara bez dlake na jeziku zauvijek proguta noć. Pozivajući se na svoje pouzdane izvore u najvišim državnim, stranačkim, policijskim i vojnim institucijama, Milovan Brkić tvrdi da je Slobodan Milošević, samo iz straha od osude u inozemstvu, nekoliko puta osobno zaustavio takav brutalni obračun s njime. Jednom je čak, nakon Miloševićeva zauzimanja, bio oslobođen iz beogradskog centralnog zatvora, i to samo 15 dana nakon što ga je sudac za prekršaje osudio na 50 dana zbog uvredljiva pisanja protiv Miloševića i "povrede ugleda društveno političkih organizacija" u mariborskom časopisu Katedra, u ljeto 1987.
   "Bio sam prvi novinar koji je, tada u Katedri, otkrio dotad nepoznate podatke o Miloševićoj obitelji. Naveo sam da su se Slobodanova majka, umirovljena učiteljica Stanislava, i otac, profesor Svetozar, ubili, a da je na isti način skončao i njegov ujak Milisav Konjenšić", podsjeća Milovan Brkić.
 

Miloševićevi dušobrižnici

   Predsjednikovi se dušobrižnici jednom ipak nisu uspjeli suspregnuti, prečuli su izričitu zapovijed svoga vožda. Preklanjskog listopada, nakon njegovih sve učestalijih novinskih napada na Miloševića, njegovu ženu Miru Marković te djecu Mariju i Marka, šestorica policijskih inspektora usred dana na silu su ga izvukli iz redakcije Srpske reči u Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu. Odvezli su ga vezana do kavane "Kotor banja" na Surčinu i naočigled brojnih prolaznika i policije zvjerski pretukli. Dva mjeseca ležao je u bolnici.
   Inozemni izvjestitelji iz Beograda svojim su redakcijama javili da je novinar-disident Milovan Brkić pretučen debelim crijevom za vodu i baseball palicama te da su ga policajci u civilu potom pet sati golog držali u vodi u nekom šahtu.
   "Polomili su mi tri rebra, nagnječili jetru i slezenu. Gurali su mi cijev pištolja u usta i prijetili da će me ustrijeliti. Oteli su mi odijelo, 200 njemačkih maraka i sto dinara", prisjeća se Brkić. Fotografija snimljena dok je ležao na bolničkoj postelji, na kojoj su vidljive modrice i podljevi po cijelom tijelu, obišla je svijet.
   Kod jugoslavenskih vlasti su zbog Brkićeva batinanja prosvjedovali ondašnji ruski veleposlanik Jurij Kotov i šef misije američkog veleposlanstva Richard Miles, a Amerikanka Kati Marton, predsjednica Svjetskog komiteta za zaštitu novinara i žena Richarda Holbrookea, koju je u to vrijeme u Belome dvoru na Dedinju primio Slobodan Milošević, izrazila je duboku zabrinutost zbog tog čina.
   Kad se oporavio, Milovan Brkić je u jednom, od gotovo 900 intervjua koliko ih je dosad dao u domaćim i stranim medijima, izjavio kako to njegovo "privođenje razumu" nije naredio Slobodan Milošević, nego njegova žena Mira.
   Jednom je, 1996., pokušao iskoristiti svoj imidž neukrotiva novinara da se iskaže i u politici. Na lokalnim izborima, iako nije bio član nijedne partije, kandidirao se kao izabranik koalicije "Zajedno". Ali izgubio je u nadmetanju s radikalskim prvakom Vojislavom Šešeljem:
   "Vlast je željela da Šešelj pod svaku cijenu pobijedi pa je stoga glasovanje bilo krivotvoreno!"
   Brkić je iz Ljubovije, sela pokraj Drine, ali već od đačkih dana odmetnuo se iz roditeljske kuće i preselio u Beograd. Kad je njegova peticija da pitomce đačkoga doma Srednje građevinske škole, koju je pohađao, loše hrane i tuku dospjela do Organizacije Ujedinjenih naroda i Kabineta predsjednika Josipa Broza Tita, poslali su ga na psihijatrijski pregled u pokušaju da ga proglase umno poremećenim. No, Brkić je o svemu obavijestio novinare, koji su podigli medijsku galamu. I umjesto da se poslije smiri, on je tužio šefa države Josipa Broza "zato što ga je doveo u zabludu pričajući kako mladi moraju uživati najveću zaštitu". O toj šokantnoj tužbi doznala su i veleposlanstva u Beogradu, pa su iz suda, ne bi li izbjegli nove gužve, krotko izvijestili mladoga tužitelja da mu je zahtjev za progonom druga Josipa Broza odbijen "zato što tuženo lice uživa imunitet".
   Čim je završio školu, postao je novinar i svojim postupcima odmah na se skrenuo pozornost. Primjerice, 1984. u ondašnjoj je sovjetskoj ambasadi u Beogradu zatražio politički azil, što ga je stajalo oduzimanja putovnice. A kad je u jednoj knjižari u središtu Beograda 1987. i 1988. izložio svoje zabranjene antikomunističke članke, Brkić nije mogao izbjeći sedmodnevnu kaznu zatvora, najprije "zbog ometanja prometa", a drugi put "zbog nepravovremene prijave javne manifestacije". Nakon što je Slobodan Milošević jednom zgodom napao politiku Borisa Jeljcina, Brkić se u pismima čitatelja u moskovskom dnevniku Izvjestija ispričao ruskom narodu i državnom rukovodstvu zbog postupka srpskog predsjednika, opravdajući ga "posebnim duševnim stanjem".
   Milovan Brkić prvi je osudio agresiju jugovojske na Hrvatsku i Bosnu. Na radiju B-92 okrivio je Miloševića što bezumno pokušava okupirati hrvatski grad Osijek iako ne poznaje nijednu njegovu ulicu.
 

Rekorder u suđenjima

   Brkić tvrdi da je gotovo 600 puta bio pozivan na suđenja, i po tomu je među novinarima rekorder. Jedini tužitelj koji je dobio parnicu protiv njega jest Marko Milošević, sin-jedinac, automobilist, vlasnik "Madone", najveće diskoteke na Balkanu, koji kosu boji u crveno. Mladi Milošević zazvao je u pomoć svoje odvjetnike koji su u njegovo ime zatražili odštetu od milijun jugoslavenskih dinara, u ono vrijeme oko 300.000 DEM. Razlog za to bile su Brkićeve tvrdnje u Srpskoj reči da je M.M. oslobođen vojske zbog emocionalne nezrelosti, da je srednju školu završio dopisno, da je Fakultet za internacionalni menedžment utemeljen samo da bi on završio neku visoku školu, da su za njegov provod kupili vilu u elitnom grčkom ljetovalištu Glifadi te da je svojim sportskim automobilom pregazio pješaka i pobjegao s mjesta nesreće.
   "Kad sam u sudnici odgovorio da mi je podatke podastro nekadašnji srpski ministar policije Radmilo Bogdanović, suci su zanijemili. Naglasio sam da tržište informacija postoji kao i svako drugo i da sam Bogdanovića zauzvrat obavještavao o nekim stvarima koje sam čuo od inozemnih novinara", priča Brkić. Suđenje je triput bilo prekidano i tek je nakon četiri godine nakladnik Srpska reč bio osuđen da Marku Miloševiću isplati 140.000 dinara. Brkić dodaje da Milošević nije zatražio novac i da to ne kani učiniti:
   "Njemu je bila dovoljna javna zadovoljština, a ta je zadovoljština bila nategnuta. I on je znao da su svi moji navodi točni. Sutkinji sam predočio fotografije Miloševićeve vile u Grčkoj kao nepobitan dokaz, ali ona ih nije prihvatila. Tražila je gruntovne papire. Svima je jasno da ni po kakvoj logici nisam smio izgubiti spor."
   Idilični odnosi vlasnice Srpske reči Danice Drašković i njezina najubojitijeg novinara Milovana Brkića u međuvremenu su se ohladili i oni su se lani razišli. Sada Brkić živi od suradnje s inozemnim listovima, a u veliku listu svojih neprijatelja upisao je i nekadašnju poslodavku te njezina muža Vuka Draškovića. Već su nekoliko puta objavljena Brkićeva otkrića o novčanim i političkim mešetarenjima tog bračnog para, čiji oporbeni Srpski pokret obnove vlada Beogradom. Nezapamćena je, kaže Brkić, takva pljačka Beograđana. Oni i tvrtke pod njihovom kontrolom u Beogradu, Srbiji i inozemstvu naplaćuju doslovce sve: dozvole za dobivanje kioska, nadziđivanje potkrovlja, dobivanje gradskih stanova, lokacija za crpke. Brkić procjenjuje da su Danica i Vuk Drašković nezakonito stekli oko 200 milijuna DEM. Brkićeve najnovije spoznaje upućuju na to da će i Vuk Drašković uskoro biti na listi ratnih zločinaca zbog političkog kriminala. "Uostalom", podsjeća Brkić, "Vuk je bio potpredsjednik jugoslavenske vlade koja je zaratila s međunarodnom zajednicom, bio je zadužen za promidžbu kad je Albance nazivao fašistima i kriminalcima. Vuk Drašković je 1991. osnovao prvu paravojnu postrojbu - Srpsku gardu, koja je ratovala u Hrvatskoj i Bosni". A Draškovići mu ne ostaju dužni, okrivljuju ga da je suradnik tajne policije i da služi postojećem režimu:
 

Mirini ljubavnici

   "Pitate me zašto sam napustio Srpsku reč? Po prirodi sam postojan i principijelan čovjek. Kad sam prišao Srpskoj reči, Srpski pokret obnove bio je prava oporbena stranka, pa je moja suradnja mnogo značila i tome listu, a i srpskom novinstvu. Srpska reč je tijekom pet godina bila jedino glasilo u kojemu se moglo otvoreno kritizirati Miloševićev režim. U to vrijeme Danica Drašković stajala je iza mojih napisa, iako je protiv mene bilo povedeno više desetina sudskih sporova. Inozemnim su dopisnicima iz Beograda oni dugo bili jedina prava informacija o srbijanskoj stvarnosti. U njima sam upozoravao na propast Srbije i žalim što sam bio u pravu. Ali kad je međunarodna javnost prisilila Miloševića da prizna pobjedu Srpskog pokreta obnove na lokalnim izborima u Beogradu, gospođa Danica počela se uplitati u politiku - sada već s pozicija vlasti. Njezina su braća, Goran i Veselin Bošković, povezani s mnoštvom novčanih malverzacija. Njihovi su dosjei u policiji takvi da svakog trenutka mogu biti uhićeni. Veselin je direktor gradskog zemljišta u Beogradu i jedan od najopakijih kriminalaca koje je Srbija ikad imala. Svatko tko, recimo, poželi dobiti lokaciju za benzinsku crpku na atraktivnoj lokaciji u Beogradu, ne može proći a da ne uplati od dva do pet milijuna DEM. To je u Beogradu javna tajna. Ni za koga više nije tajna da Milošević i Vuk Drašković surađuju. Jedan od plodova te suradnje, osim ministarske stolice, bio je Miloševićev pristanak da Vuk Drašković snimi film po svom lošem romanu 'Nož' od državnoga novca. A film je smeće. Smatram da je Vuk Drašković, nakon Slobodana Miloševića, najnegativnija politička ličnost Srbije. On je potrošio sve svoje vrline, građani su ga nedavno na prosvjednom mitingu izviždali i nazvali izdajnikom."
   Nije bilo broja Srpske reči a da se nije digla bura zbog Brkićeva članka.
   "Moj je najbolji tekst u Srpskoj reči izašao pod naslovom: 'Pet lakih komada' i podnaslovom: 'Kako se vole naše drugarice'. Otvoreno sam pisao o burnom životu Mire Marković, njene kćeri Marije, ministrice u srpskoj vladi Bratislave Bube Morine, narodne pjevačice Vesne Zmijanac i atraktivne supruge ministra u vladi Srbije i direktora vranjanskoga 'Simpa' Dragana Tomića - Čehinje Edite. Tomić, nakazan čovjek, 'Simpovim' novcem kupio je Čehinju Edit za nekih 250.000 maraka, koje je deponirao na njezin račun u Beču", prisjeća se Brkić.
   Na pitanje je li ga koja od spomenutih dama tužila, Brkić odgovara da se nijedna nije usudila na takav korak.
   Još je veće čudo kako je prošao bez posljedica nakon objavljivanja članka "Pod golem kamen, golem gušter".
   "Naveo sam imena tridesetak ljubavnika gospođe Mire Marković. Napisao sam da je sklona debelim muškarcima i da nijedan nije bio ispod 120 kila žive vage. Među njima su bivši ministar i ambasador u Moskvi Danilo Ž. Marković i ubijeni biznismen Zoran Todorović Kundak. A zašto onaj naslov? Nastao je iz riječi gospođe Marković. Kad joj je njena nekadašnja bliska prijateljica, beogradska gradonačelnica Slobodanka Gruden spočitnula kako može s tako debelim muškarcima, gospođa joj je Mira uzvratila: 'Pod golem kamen, golem gušter!' Po izlasku tog broja Srpske reči sve je ostalo na ispraznim prijetnjama. Nisu čak ni zabranili list mada su o tome dugo razmišljali", priča Brkić i dodaje kako je u Srbiji, uoči nedavne NATO-ove akcije, tristotinjak ljudi bilo na popisima tajne policije za ubojstvo koje neće biti dokazano. A na njima je i niz novinara: prvi je, veli, platio glavom Slavko Ćuruvija: "Dakako da sam i ja na meti, ali obračun sa mnom bio je odgođen zbog napada na Srbiju".
 

Vodeća dilerica

   Jedan od navodnih miljenika prve dame koje je spomenuo Brkić bio je poznati novinar i svojedobni srbijanski ministar informiranja Aleksandar Tijanić. Kad je o sebi pročitao da je u prisnim vezama s Mirom Marković, Tijanić se zaputio do Brkićeva stana s namjerom da ga premlati. Brkić se nekoliko dana vješto skrivao od korpulentnog kolege, a onda ga ponovno otrovno ujeo u Srpskoj reči, prije svega dvosmislenim naslovom: "TIJANIĆU, PUSTI ME NA MIRU!"
   Na posebnoj meti Brkićevih otrovnih strijela su stranački opredijeljene žene. Pogotovu one koje svojim angažmanom podupiru politiku bračnog para Milošević. Tako je o Gorici Gajević, donedavnoj glavnoj tajnici vladajuće Socijalističke partije Srbije napisao: "Suhopičasta G.G. koja 'ispomaže' drugove nakon napornih sjednica i sjedeljki, počela je kao ljubavnica Bore Jovića (nekadašnjeg člana Predsjedništva SFRJ, op.p)". O Snežani Aleksić, također istaknutoj dužnosnici iste partije, Brkić je otkrio da je bila ljubavnica samozvanog šerifa fantomske Republike Srpske Krajine, kninskog pandura Milana Martića: "Uvidjevši da od njega četnika nikako ne može napraviti četnika-partizana, abortirala je!"
   Obje su ga tužile i čekaju svoj red. A dugo se na sudu vukla i tužba narodne pjevačice Zorice Brunclik, iz najužeg vodstva JUL-a (Jugoslovenske levice), stranke koju predvodi Mira Marković. Odbačena je zato što pjevačica nije platila svome odvjetniku. O Zorici Brunclik u zadnje vrijeme pišu da će postati srpska ministrica kulture što, najblaže rečeno, izaziva podsmijeh obrazovanijeg stanovništva. Evo kako ju je Brkić oslikao:
   "Dvostruki ponavljač šestoga razreda, Zorica Brunclik ide 'trbuhom za kruhom', koristeći se uglavnom svojim dugim nogama. Njihovim dizanjem..."
   "Putovanja, kavana do kavane, svlačenje, navlačenje, oblačenje...Trebalo je sve to izdržati. Ali gospodin Tutić (drugi suprug, op.p) nije. Podnio je tužbu za rastavu braka. U njoj je naveo da ga je Zorica prevarila sa 107 muškaraca. Ukupno. Toliko ih je on izbrojao, mada nije siguran da je sve identificirao. Nije on, uostalom, držao svijeću supruzi!"
   "Ljubo Kešelj (treći Zoričin suprug, op.p) nije vodio preciznu evidenciju. Znao je sam dvadesetak muškaraca s kojima je njegova supruga imala ono..."
   "Biografija druga Miroljuba Aranđelovića Kemiša (suprug broj 4, op.p) je impresivna. Kao mladić, tek punoljetan, godinu dana proveo je na odjelu neuropsihijatrijske bolnice u Ćupriji. Bio je sebi uvrtio u glavu da su sve žene kurve... Takve su naše drugarice, s takvima se i ženio drug Kemiš. Prvo s Vesnom Zmijanac, s kojom je živio u braku godinu dana, a onda mu je za oko i srce zapela drugarica Zorica..."
   Nakon Srpske reči Brkić je surađivao u Dnevnom telegrafu, ugaslom nakon uličnog smaknuća njegova vlasnika Slavka Ćuruvije. Napose su odjeknuli podaci o imetku Slobodana Miloševića i njegove obitelji: o kućama u Srbiji i inozemstvu, jahtama, računima u stranim bankama.
   "Samo u Južnoafričku Republiku prebacili su oko dvije milijarde DEM. Kreatorica njihovih novčanih operacija je sadašnja ministrica Borka Vučić, koja je u bivšoj Jugoslaviji bila vodeća dilerica oružja. Ona je zamislila da sve oružje iz Sovjetskog Saveza za treće zemlje ide iz Jugoslavije. Čak su i Amerikanci prodavali svoje oružje nesvrstanim državama preko Jugoslavije! Sav novac iz deviznih rezervi, iz zajma za obnovu Srbije, najmoćnijih trgovinskih giganata 'Ineksa', 'Geneksa' i ostalih, sve resurse s kojima je Srbija raspolagala Miloševićevi su prodali preko COBI banke koju su osnovali na Cipru. Imaju račune i u Švicarskoj, Engleskoj, Siriji, Ukrajini, Kini, Uzbekistanu, Indiji... Danas je dobar dio tog novca zaleđen. Američki financijski stručnjaci procjenjuju bogatstvo Miloševića i njegove obitelji na oko 5 milijardi DEM čistog novca", uvjerava nas Brkić.
 

Prisluškivanje

   Predaleko bismo otišli kada bismo naveli sve riječi Milovana Brkića zbog kojih je postao inventar beogradskih sudnica. Zato smo ga, nakon njegova drugog povratka iz Haaga, upitali kako on vidi današnju Srbiju i Jugoslaviju sa Slobodanom Miloševićem.
   "Sudeći po onome kako su doskora razmišljali Slobodan Milošević i Mira Marković, po njihovu je mišljenju zbog Srbije trebao buknuti treći svjetski rat. U to ih je uvjeravao Slobodanov stariji brat Borislav, današnji jugoslavenski ambasador u Moskvi, a raniji dugogodišnji suradnik sovjetskih obavještajnih službi. Bili su sigurni da će čak i vojničkom silom na stranu Srbije stati Rusija, Kina pa čak i Indija! Sada se osjećaju iznevjerenima i njihovi su budući potezi stoga panični i nepredvidljivi. Koliko je ta obitelj zapala u duboku krizu, svjedoči i podatak koji sam doznao od njihovih rijetkih prisnih prijatelja: da njihova kći Marija, vlasnica radija i televizije Košava, ne govori s roditeljima nakon što ih je prigodom neke obiteljske svađe okrivila da su upropastili naraštaje mladih ljudi i uništili smisao života Srba koji su pod njihovom rukom očajni i deprimirani. Marija se zbog tvrdoglave politike oca i majke počela bojati i za vlastiti život! Napustila je vilu na Dedinju u kojoj je stanovala s njima i sada živi sama u svome stanu", kaže Brkić koji smatra da će najavljeni masovni jesenski prosvjedi u organizaciji oporbe biti presudni za budućnost Srbije. "Ako Milošević ne bude srušen do listopada, opstat će do sljedeće jeseni, premda je uvelike presušio novac kojim je plaćao policiju i vojsku koje su ga dosad štitile. A znam da je sada i u njihovim redovima proklijalo duboko nezadovoljstvo te da su mu čak i doskorašnji poslušnici počeli okretati leđa. Najgore od svega jest što će Srbiji već ove zime na vrata zakucati velika glad, budući da će odavno uvedena izolacija biti još drastičnija."
   Na neizbježno pitanje tko bi mogao preuzeti kormilo umjesto Slobodana Miloševića, Brkić odgovara da Srbija nema unutarnjih snaga koje ga mogu srušiti i da ne vidi nikoga iz razjedinjene i nesložne oporbe tko bi zavladao. Najprije iz straha što Miloševića čuvaju barem 4000 paravojnika pod oružjem. Međunarodna zajednica ide prema tome da razjedini Jugoslaviju. A po Brkićevu sudu, najbolje je rješenje za Srbiju da u prijelaznom razdoblju postane područje pod zapadnim protektoratom:
   "Nakon velike krize koja ga je zadesila, osobito nakon gubitka rata s NATO-om i gubitka Kosova, stanovništvo će većinom i tu varijantu prihvatiti kao oslobođenje. Naš je narod gladan i potrošio je svu svoju energiju. A po onome što znam, a znam puno, nakon Slobodana Miloševića i njegova će supruga na temelju svojih članaka biti okrivljena za ideološko izazivanje etničkog čišćenja."
   Pitam ga otvoreno, je li ga strah da bi mogao skončati poput Slavka Ćuruvije?
   "Nije!" odgovara Milovan Brkić. "Izlazim bez pratnje i ne obazirem se na telefonske i ostale prijetnje. Znam da me prisluškuju, ali ne marim za to jer sve što znam i napišem. Ako budem ubijen, pohranio sam popis od dvadesetak ljudi koji bi mogli organizirati atentat na mene. Naveo sam kao jedinu želju da moji mogući ubojice iz sadašnjeg represivnog aparata JUL-a, zvanog 'Komet tim', kojim rukovodi ministar u srpskoj vladi Slobodan Čerović, budu uhićeni i osuđeni. Uostalom, na njihovu popisu je čak 36.000 nepoćudnih Srba, pa je normalno da se na njemu nađem i ja. Slavko Ćuruvija bio je prva žrtva na kojoj je trebala biti dokazana snaga vlasti. Ne znam što bi se dalje događalo da iz Rusije nije stigla prijetnja kako neće tolerirati buduće slične akcije."