NAZAD

 

                                                                                                                               

UVODNICI :

ARHIVA 2005 god.

 

 


 

Kada gospoda zove na parti

 

Milovan Brkić

 

Moj pomoćnik Nikola Vlahović i ja odazvali smo se u ponedeljak pozivu da prisustvujemo zabavi priređenoj povodom godišnjice otvaranja jedno uglednog restorana.

Došli smo pravo iz redakcije, na insistiranje vlasnika koga nismo poznavali lično, a koji je želeo da budemo njegovi gosti.

Meni je ovo retka prilika da budem pozvan na bilo kakvu svetkovinu. Bilo je, čini mi se, preko 300 duša. Sve poznati ljudi iz javnog života. Pristizale su lepe žene, namirisane i razgolićene kako priliči, svirala je diskretna muzika, i sve mi je delovalo nestvarno. Ljudi su uživali.

Nikola mi, kada smo krenuli i ljubazno ispraćeni od vlasnika restorana, poče nabrajati koja sva lica viđa redovno na prijemima, na zatvorenim zabavama na kojima se šmrče skupa koka, puši mara, toči skup šampanjac i viski, i tela pripajaju jedno uz drugo.

Napolju je bilo ladnjikavo, i dok smo išli izlokanim i razrovanim ulicama, susretali smo snuždene ljude, koji su cvokotali od hladnoće i žurili, neki i ne znajući kuda.

Ramišljao sam o uglađenoj gospodi, pohotnim damama, skupim parfemima. Poznajem Srbiju koja kleca, skrušene ljude unezverenih pogleda, sa beznađem i pitanjem da li će naći pare da maloj deci sutra kupe mleko, koru hleba, pelene...

Nikola je, čini mi se, razumeo moje odlutale misli i počeo da mi prepričava dogodovštine sa koktela i partija gospode iz visokog društva. Smejao se dok je navodio kako dame prepričavaju skidanje celulita, budženje grudi i napumpavanje usana, kako jedna drugoj preporučuju lekare koji imaju laku ruku. Njemu je jedna bogata dama nudila da se oženi njome. Rekla je da ona ima sve, a on samo sebe. I Nikola se onda naljutio i oterao je k vragu.

Razmišljao sam da svratimo u jednu birtiju, gde pevaljka propalim ljudima, pijanim od muke, nesreće i teškog života, pevuši "Više vredi moja sisa, nego kanal Dunav-Tisa". Odustao sam, jer bih teže podneo nesreću ljudi koji poslednjom parom plaćaju jevtin vinjak ili neku brlju, samo da zaborave da su živi, i šta ih sutra, kada se otrezne, čeka.

Srbija ima danas dva sveta koja se međusobno ne dodiruju. Malobrojnu "gornju strukturu" ratnih profitera, partijskog bašibozluka na vlasti, i gladnog naroda koji konzumira latinoameričke serije. Perverzije prvih prevazilaze maštu i zapadnih aristokrata i džet-set društva. Oni su, ustvari, mašine za preradu govana. Njihove otete pare služe im za puder, parfeme, kokain i krpice. Niko od njih nije pročitao ni pet knjiga u životu. Sa takvom elitom Srbija nezadrživo tone ka svom gorkom kraju i nestanku. Nemamo više Isidoru Sekulić, Branislava Nušića, Vasu Pelagića. U Srbiji su svi slavuji poklani... Na skupim zabavama naša elita promoviše sopstveni neukus. Eh, ta Crna ruka. Kad bi je Srbija ponovo, makar za čas imala.

 


 

Na ljutu ranu, ljutu travu

 

Milovan Brkić

 

Pre nekoliko nedelja, u moju kancelariju nenajavljeno je došla mlađa žena. Vidno uzbuđena, pozvala se na moju koleginicu, uverena da samo ja mogu rešiti njen problem.

Ispričala mi je da se udala pre nekoliko meseci, da radi u privatnom preduzeću, i da je vlasnik spopada i prisiljava da sa njim spava. Plaši se da njen muž ne sazna i da joj propadne brak.

Pitao sam je za ime gazde i kako joj muž izgleda. Opisala ga je kao izuzetno jakog, visokog skoro dva metra, trenira neki sport, nisam upamtio koji.

Bilo mi je neprijatno što mlada gospođa očekuje moju zaštitu, umesto da se obrati svom mužu.

Pozvao sam njenog gazdu telefonom. On se cerekao i predložio mi - da mu popušim. Kako imam averziju prema takvim skotovima, poslao sam neke svoje prijatelje da s njim porazgovaraju. Javili su mi se momci sa "terena," negde ispod Avale. Odveli su osornog gazdu, novopečenog bogataša, da na miru porazgovaraju. Oči u oči. On je cvilio, preklinjao ih da ga poštede. Pita me telefonom vođa "patrole" šta da rade sa čovekom koji se - upišao od straha. Divanili su tako jedan sat sa njim. Onda su ga vratili u grad.

Sutradan je njegova radnica svratila kod mene sa pola kilograma kafe i flašom votke. Gazda joj se izvinjavao celo jutro, bio je unizan. Pita šta sam mu to uradio. Slegao sam ramenima praveći se lud.

Hteo sam da je priupitam, ali sam se uzdržao, zašto nije pozvala svoga muža da gazdi razbije njušku, ako već nismo pravna država i za nasilje na poslu se može proći nekažnjeno.

Stotine ljudi drhte pred gazdama kao miševi. Titraju direktorima. Pred policijom se upišaju od straha. Posmatrao sam hiljade ljudi u Palati (ne)pravde kako se preznojavaju, kako su bledi u licu dok čekaju da budu prozvani u sudnicu.

Većina građana Srbije živi u strahu. Svega se plaše. I svoje senke. Strah nam je postao genetska osobina.

A naši mučitelji, nadobudni, arogantni gospodari, sudije, tužioci, veštaci, svi oni koji s pozicija vlasti i moći gledaju na nas kao na stoku, kada im podvikneš, pokažeš zube, počinju da se izvinjavaju. Drugi su ljudi.

Može li Srbija postati demokratska zemlja sa građanima koji nisu slobodni ljudi, koji su spremni da budu terorisani, ponižavani?

Kada sam posle osmoljetke krenuo u Beograd, mati moja ispratila me je rečima i savetom: Sine, uči i budi pokoran, nemoj da si - protiv današnjice!

Srećom, nisam slušao majčine savete.

Izreka - na ljutu ranu ljutu travu - vekovna je poruka da se protiv nasilja moraš aktivno boriti.

Da u Beogradu barem dvadeset direktora dobije propisne batine, da ih  radnice koje maltretiraju i napastvuju barem udare cipelom, počele bi da se menjaju i "navike" tlačitelja.

Sredinom devedesetih organizacija mladih Srbije krenula je u kampanju sa sloganom "Probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rešava". Mnogi se od nas nisu probudili, i dalje su naguženi, spremni da otrpe, oćute.

 


 

Opet serem

 

Milovan Brkić

 

Skoro svakodnevno svraćam u Palatu pravde. Mislim da od kada je sagrađena, niko nije više od mene prozivan u sudnicu u svojstvu okrivljenog ili tuženog. Garantovano.

Svi moji tekstovi proveravani su na sudu.

Bilo je đavolski teško dokazati svaku tvrdnju, svaki komentar, zaključak, podatak. A tužili su me, po službenoj dužnosti, javni tužioci, štiteći lik i delo ministara, predsednika vlada, sudija, tužilaca, diplomata...

U prošli ponedeljak u kafani "Romantika", preko puta Palate (ne)pravde, prilazi mi sudija. Potapša me po ramenu, nasmeja se prijateljski i društvu za stolom, a obraćajući se meni, reče: "Opet sereš! Juče sam ukinuo presudu kojom si osuđen. Častili smo te".

I potom, za stolom, priča društvu koliko puta mi je sudio, kako se mučio da zauzme stav i kako da se odredi prema optužbama.

- Eto, više od 25 godina pišeš o lopovima. Prvo, kao komunista, nisam verovao  da je to uopšte moguće u našem društvu. Kada si pokazivao dokumente i kada sam slagao kockice, ništa mi nije bilo jasno. Oslobađao sam te, jer sam bio uveren da to činiš iz dobre namere - kaže on društvu za stolom, za kojim sede dvojica tužilaca i još trojica sudija.

Doslovno svi za stolom bili su moji tužitelji i sudije. Posle dvadeset godina postali smo prijatelji, ali o predmetu nikada nismo ni reč progovorili.

Sudija nastavlja: "Mislim da si napisao hiljade tekstova. Na kraju se pokazivalo, posle godinu, dve ili čak i kasnije, da si bio potpuno u pravu. Pitam se kako li si se osećao dok si nas, neverne Tome, pokušavao da ubediš u ono što si znao, a mi, najverovatnije, u to nismo hteli da poverujemo."

Zamenik okružnog javnog tužioca uključuje se sa svojim viđenjem mog rada. Kaže: često si se ljutio na nas što smo te tužili, a mi smo samo primenjivali zakon.

Danas su na sudijske funkcije došli mladi, nadobudni, promovisani kao partijski kadrovi, sa osećanjem potrebe da pravdu upodobe partijskim interesima svojih promotera.

Konobarica donosi piće i ozbiljno me pita: "Čoveče, da li si svojim pisanjem išta promenio?"

Nisam odgovorio. Presabirao sam se.

Navrle su mi misli da većina čak i dobronamernih ljudi, kada pročita moje tekstove, rezignirano kaže "ovaj opet sere", uvereni da javna reč u Srbiji već decenijama ne znači ama baš ništa, osim što stvara neprilike onima koji je izgovore.

Izlazeći iz "Romantike", teškim koracima i sa sumornim osećanjem, odlučio sam da ostanem to što jesam. U prevodu - opet ću srati. Možda ću, tačnije nadam se, nekog i posrati. A možda će se od tog "smrada" neko i ugušiti.

 


 

To nisam bio ja

 

Milovan Brkić

 

Pre nekoliko godina sreo sam druga iz razreda, koji duže od dve decenije radi u Nemačkoj. Pitam ga za zdravlje i kako je raditi kod Švaba, kakvi su ljudi, kakve su im naravi. Jesu li onakvi kakvim su nam ih roditelji i u školi predstavljali.

Ispisnik mi ispriča o svom komšiji Švabi, policajcu koji živi u istom neboderu. Posećuju se, kaže, i Švaba Hans je čestit čovek. Voli šljivovicu, uči srpski, zna sve psovke. Jednog jutra, krećući na posao, pozvonio je kod mog prijatelja, da ga pozove da popodne svrati kod njega kući, na rođendan njegove kćerke. Pozivu sam se obradovao, kaže mi. Pauzu za ručak iskoristio sam da kupim poklon. Nagazio sam gas, priča moj školski drug, i začujem zavijanje policijske sirene. Juri me policajac. Prekoračio sam brzinu, znam. Prilazi mi policajac, uljudno traži isprave i objašnjava mi da sam skrivio prekršaj koji je kažnjiv po paragrafu tom i tom, a kazna je 1000 maraka.

Pogledam bolje kroz prozor, srećom izvadim pare i - prepoznam komšiju Hansa. Mislim, gotovo je, sve je sređeno, gde će meni moj komšija Hans uzeti tolike novce... On me pogleda bezizražajno, napisa priznanicu, salutira i - poželi srećan put.

Odem ti ja kući, sav postiđen i povređen, i kažem ženi šta mi uradi Hans. Švaba je Švaba, kažem ja sebi. Kakav crni rođendan, ne pada mi napamet da idem. Uveče se na vratima pojavi Hans, pita da li smo zaboravili na njegov poziv. I eto, iz mene progovori Srbin. Pitam ja Hansa što me danas kazni. Hans zastade, prvo začuđeno, a onda se nasmeja širokim nemačkim osmehom. Kaže, vi ste komšija sigurno pogrešili, to sigurno nisam bio ja. Mene onda obuze stid, odem kod Hansa i napijemo se ko Rusi.

Družba je družba, a služba je služba.

Ovih dana zove me prijatelj, čovek iz vrha vlasti. Pristojan čovek koji je za mene i moj list založio svoj autoritet. Besan je što ga povlačimo po novinama. Pripisuje mi da smo o njemu objavili ono što nismo, niti bismo za to imali razloge. Posao kojim se bavimo nalaže nam da njegov profesionalni učinak podvrgnemo kritičkoj oceni. To je iznad našeg, i mog ličnog, poštovanja prema njemu. Bojim se da nije razumeo  moju poruku iako sam i ja tvrdio da to što o njemu piše nismo napisali ni ja ni moji novinari. I njegovi  službenici su protiv mene podneli desetine prekršajnih prijava i nikada se nisam pozvao na prijateljstvo s njim.

 Nažalost, mi još nismo u stanju da odvojimo lične odnose i obavezu koju nameće vršenje profesionalne, službene i javne dužnosti.

O premijeru Koštunici Tabloid je napisao seriju najtežih kritika. Na glasanju, međusobno smo ustanovili u Redakciji, većina je glasala za njegovu stranku. Možemo se, van posla, napiti ko Rusi, ali posao je posao. Ne sme da se laže i prećutkuje.

 


 

Skuvane žabe

 

Milovan Brkić

 

Eksperimentišući sa žabama, Galvani je ljudima otkrio model po kojem se jedan narod može potpuno pokoriti i onesposobiti za pružanje bilo kakvog otpora.

Kada je u posudu sa vrelom vodom stavio žabu, ona je kreketala i koprcajući se pokušavala da pobegne iz posude. Onda je Galvani žabu stavio u posudu sa hladnom vodom, koju je postepeno zagrevao. I, posle dva sata žaba je bila skuvana, ali se nije oglasila. Privikavala se na sopstvenu smrt.

Galvanijev opit poslužio je centrima moći i diktatorima da na isti način porobe male i sopstvene narode.

Od kada je na vlast došla Miloševićeva klika, opijeni njegovim jeftinim parolama o Srbima kao herojskom narodu, koji, ako ne zna da radi, ume da ratuje, počeli smo polako ali svakodnevno da se navikavamo. Prvo na nestašicu kafe, potom na redove za kupovinu deterdženta. Navikavali smo se na otpuštanja, na gubljenje "stare devizne štednje", za koju je objašnjeno da ju je pojela "stara država".

Ulazili smo, potom, u "rat koji Srbija nije vodila". Nečija ruka je spretno upravljala Velikim Vođom Slobodanom Miloševićem, i mi smo iz posude sa mlakom vodom počeli da se polako ali sigurno - kuvamo.

A "veliki demokratski svet" posmatrao nas je sa zadovoljstvom. Nagomilani bes, energiju građana Srbije, vešto su trošili. Majstori koji vuku konce i određuju budućnost sveta su usred pobune naroda u Srbiji, dok je ovaj demonstrativno šetao, postideli i užasnuli građane koji su tražili da Milošević ode s vlasti. Američki predsednik Bil Klinton je, naime, tog istog Miloševića nazvao "garantom mira na Balkanu".

I, već 15 godina traje satiranje građana Srbije. Nečija ruka u Vašingtonu vuče konce i sprda se sa milionima građana koji su skoro na samrti.

Prvo su nam uništili armiju, opljačkali nam banke i fondove, preko svojih satelita u aktuelnoj vlasti potpuno nas stavili na uzicu, a sada će da nas operišu na živo, tako što će amputirati Kosovo, a možda se neće na tome zadovoljiti.

U Srbiji se više ne čuju ni jauci. Nema više protesta, pred zgradom Vlade Srbije nema čak ni okupljanja nezadovoljnih. Sve je umrtvljeno, čeka se da nas skuvaju nekome za ručak.

U ovakvom stanju letargije, Srbiju mogu razbiti na stotinak pašaluka, sprdati se s nama. Srpska elita će se utrkivati u podaništvu. Srpski radikali, osim kada su protestovali za prava svog lidera Šešelja, proseravaju se jedino sa govornice. Njima ne pada na pamet da se pobune, da pozovu građane da se samoorganizuju radi golog preživljavanja. Valjda misle da je Toma dobar grobar i da će nam organizovati lep pogreb.

    Srbija je odavno u samrtnom snu.

 


 

Tvorovi

 

Milovan Brkić

 

Pre skoro deset godina posetile su me ruske kolege u selu u kome živi moja majka. Ugostili smo ih sa pažnjom kakvu zaslužuju tako važni gosti.

Negde iza ponoći ker je počeo da zavija, a iz kokošinjca se začulo kreštanje kokoški. Majka je pokucala na vrata sobe u kojoj je spavao moj brat. Probudila je i mene da idemo i "izvidimo" ko je poremetio ponoćnu tišinu. Kada je moj brat otvorio vrata kokošinjca, iskočila je meni nepoznata životinja. Naš ker je uspeo da je uhvati, a brat štapom da joj pritisne glavu. Majka je baterijskom lampom osvetlila kokošinjac. Više od 30 kokoši ležalo je mrtvo. Nepozvana životinja samo im je isisala krv.

Dok sam pogledom prelazio preko mrtvih kokoški, odjednom me je obuzeo bes i motkom sam besomučno tukao po uhvaćenom uljezu. Nikada u životu nisam osetio takav smrad koji se širio od ubijene živuljke. Kasnije su mi objasnili da je kokoške podavio tvor, da se hrani isključivo sisajući krv uhvaćenog plena. Nisu mogli da mi objasne odakle potiče nesnošljiv smrad koji se oko njega oseća. Prosto: tvor je tvor.

Ova slika mi pokatkad dođe pred oči dok razmišljam o ljudskim tvorovima iz vrhova vlasti, iz sveta biznisa i naše "elite".

    Ministri, tajkuni, novopečeni bogataši, podsećaju me na tvorove. Hrane se našom krvlju i ostavljaju nas mrtve na nogama. Čerupaju fondove, otimaju od usta trudnica, male dece. Spremni su da opelješe svaki račun, da uzmu milione, milijarde dolara. Nikada im nije dosta. I iza ovih ljudi ostaje nepodnošljiv smrad. Ostavljaju bez posla, časti, dostojanstva i nade milione trudbenika, otpuštenih s posla, bez nade da sitnoj deci kupe mleko, hleb.

    Svojom poživinčenom halapljivošću doveli su u pitanje opstanak nacije.

    I kada ih vidim na televiziji, okružene svitom gorila, namrgođene, razgoropađene, pune sebe, kako nas drsko lažu, varaju, prete, obuzme me takav bes da poželim da im nekom motkom razbijem glavu, da im prospem mozak i njihovo smrdljivo telo bacim u potok, da ga raskomadaju gavrani i druge, njima slične grabljivice.

    Neki se ljudi drugim ljudima igraju kao dečaci muvama, ubijaju ih radi zabave, zapisao je Šekspir.

    I dok posmatram gospodu Labusa, Dinkića, Đunića, lopine Kostića, Dragića i njima slične, sve više mi se nameće utisak da se od ovih tvorova možeš otarasiti samo ako im motkom razmrskaš glavu. Sa njima se ne može razgovarati, jer je saosećanje sa patnjama i poštovanje osnovnih ljudskih vrednosti njima - potpuno strano.

 


 

Milovanje na smrt osuđenih

 

Milovan Brkić

 

Pred porotom jednog federalnog američkog suda sudilo se pre nekoliko godina mlađem čoveku sa hendikepom, pod optužbom da je ubio lepoticu iz tog grada.

Proces je trajao kratko, samo jedan dan. Optuženi je imao branioca po službenoj dužnosti, koji se, možda iz neznanja, a možda i zbog straha, uglavnom solidarisao sa tužiočevim predlozima i dokazima. I, porota je većala kratko. Posle tri sata saopštena je odluka od koje je sudija ostao zabezeknut. Porotnici su odlučili - nije kriv.

Videvši da sudija razmišlja da udari čekićem i poništi suđenje, prvi porotnik je prišao sudiji, objašnjavajući da optuženi nije imao nikakve šanse da dokaže nevinost i da porota - nemoćnog čoveka nije mogla oglasiti krivim.

Sudija je klimnuo glavom i, opet, kada je hteo da saopšti odluku da poništava proces, da optuženog zadržava u pritvoru, iz publike se javio jedan od policajaca, koji je vodio slučaj optuženog. "Časni sudijo, porota je donela pravednu odluku", kazao je čovek iz publike, objašnjavajući potom sudiji u kabinetu da su, pod pritiskom javnog mnjenja, žrtvovali optuženog koji ionako nije imao šanse u društvu.

Prošle nedelje uticajni dnevnik "Njujork tajms" objavio je reportažu o Beogradu, na prostoru, poređenja radi, koji zauzima četiri stranice Tabloida. Reporter je Beograd predstavio kao lep evropski grad, grad srdačnih ljudi, koji se smeju, prisni su, slušaju muziku... Ponešto je reporter i zamerio našem gradu i njegovim žiteljima, ali je njegov utisak o nama, može se reći - impresivan. List je štampan u tiražu od milion i dvesta hiljada primeraka i ima jak uticaj na američko javno mnjenje.

Meni se čini da se američkim vrhovima odlučivanja smučilo da nas više smatraju koljačima, ubicama, da nas ucenjuju i muče, jer naša vlada i državni funkcioneri koji nas predstavljaju podsećaju na advokata oslobođenog ubice. I, narod koji ima takvu podaničku i korumpiranu vlast, a ipak godinama preživljava, zaslužuje makar malo poštovanja od svojih neprijatelja.

Dok sam čitao tekst iz "Njujork tajmsa", zamišljao sam kako će ovim novinama nevladine organizacije iz Beograda, predvođene Sonjom Biserko, Natašom Kandić i njihovim jaranicama, oštro osuditi američkog novinara za lepe reči o našem gradu i građanima, prigovarajući mu što nije pomenuo našu krivicu za genocid, za zločine, zbog Miloševićeve vladavine... Bože, pitao sam se, kako li će ta kolona petokolonaša biti zgađena što se jedan od najuticajnijih listova na planeti usudio da naš grad i njegove žitelje opiše kao normalne, radne i pristojne ljude.

Ne očekujem previše od teksta u "Njujork tajmsu". Ali, lepe reči kojima smo opisani na tako velikom prostoru u najuticajnijim novinama, verujem, vratiće nam makar nadu da će se i nama pružiti šansa.

 


 

Dostojanstvo i u smrti

 

Milovan Brkić

 

Posetio sam prijatelja, lekara u jednoj specijalizovanoj bolnici Kliničkog centra u Beogradu, u kojoj leče od neizlečivih bolesti. Dok sam čekao da se vrati sa vizite, slušao sam razgovor izme|u dve medicinske sestre, koje nisu primećivale moje prisustvo.

- Jutros me je izludela Milićka. Opet je vikala na sina i snahu, koji je posećuju svaki dan. Ljuti se što je nisu poslali u Pariz, jer će ovde brzo da umre - saopštava mla|a sestra svojoj koleginici.  I dodaje: - A sećaš li se onog malog Ivana, otišao je (umro) prošlog meseca. Za šest nedelja nije se javio, a nije postao ni punoletan. Ni lekove nismo mogli da mu nabavimo, ali je ćutke otišao - dodaje mlada medicinska sestra.

Dok sam čekao lekara, prisećao sam se svojih komšija, koji su iz zabačenih sela, iz Podrinja, dolazili u Beograd da traže leka. Doktor Gačić iz Ljubovije slao ih je u glavni grad - da potvrdi rodbini da im nije bilo leka.

Tako sam pre nekoliko godina sačekao svog prvog komšiju. Bio je rudar i jedan od retkih ljudi koji su mi, u mom preteškom detinjstvu, nesebično pomagali. Dočekao sam ga na autobuskoj stanici. Želeo sam da mu stavim do znanja koliko ga poštujem. Došao sam sa prijateljima, koji su salutirali, odvezli smo ga kolima sa rotacionim svetlima do klinike, a tamo ga je čekao profesor Medicinskog fakulteta, sa pažnjom se ophodeći prema mom komšiji. Kada je završio preglede, kratko mi je saopštio: "Doktor Gačić je bio moj student i nikada nije pogrešio u dijagnozi''. Kazao mi je latinskim izrazom dijagnozu koja me je štrecnula, iako sam se trudio da pred komšijom sačuvam prisebnost. Profesor je predložio da ga sutra prime u bolnicu, obezbediće mu mesto.

Posle pregleda, komšija me zamolio da ga odvezem do autobuske stanice, hteo je da ide kući. Vratiće se ponovo ujutru. Uzalud sam ga molio da bude moj gost. On, shvatio sam, nije bio siguran da može iz noći izaći; nije hteo da umre u mom stanu i pravi mi nevolje.

Oprostio sam se od mnogo ljudi posećujući ih u bolnicama i nabavljajući im lekove. Mnogi od njih umirali su u teškim mukama, ali ćutke. Nisu želeli da budu kao svinje, da - skiče i vrište.

Moj veliki prijatelj, kolega Dušan Bogavac, upokojio se pre više od 15 godina. Imao je rak grla i koleginica Dušanka Zeković i ja posetili smo ga u stanu, na dan njegove smrti. Diktirao mi je pismo koje je trebalo da pošalje Branku Horvatu u Zagreb, kao primedbe na statut njihove prve opozicione partije. Požurivao me je da brže kucam, jer - odlazi iz života. Dok sam pisao, plakao sam, a on se ljutio na mene što cmizdrim.

Oni koje sam poznavao kao pristojne i časne ljude u času svoje smrti ostali su ljudi. Za razliku od lopova, ubica, baraba i onih iz visokog društva, koji su kukali na sav glas što moraju da ostave iza sebe svoje vile, zdanja, konta i što nisu u mogućnosti da drugima zagorčavaju život.

 


 

Pobedili samo kriminalci

 

Milovan Brkić        

 

Pre pet godina, petog oktobra, oko ponoći, teško dišući od suzavca koji su bacili policajci pod komandom pukovnika Boška Buhe, komandanta Brigade milicije, opijen srećom što je pao režim Slobodana Miloševića, čijem obaranju sam i lično dao nemerljiv doprinos, zakukao sam iz sveg glasa, čupajući kosu sa glave. Na ekranima "oslobođenih" televizijskih stanica, direktno iz Skupštine grada Beograda, pojavljivali su se "pobednici". Iza leđa Zorana Đinđića, predsednika Demokratske stranke i jednog od lidera DOS-a, stajali su i sa njim se grlili meni poznati likovi - Ljubiša Buha Čume, Dušan Spasojević, Dragan Marković Krmivoje i gomila gangstera iz Surčina i Zemuna.

Naprezao sam oči, verujući da sanjam. Nisam želeo da poverujem da vlast od diktatora Slobodana Miloševića preuzimaju okoreli kriminalci. Ali, bilo je tako.

Sutradan sam sa video-kasete skinuo fotografije "pobednika" iz Gradske skupštine i učtivo napisao pismo g. Borisu Tadiću, potpredsedniku Đinđićeve Demokratske stranke. Od srednjoškolskih dana Boris i ja provodili smo mladost kao članovi Crvenog univerziteta, grupe koja je vlastima zadavala mnogo glavobolje. Ipak, napisao sam mu zvanično pismo i poslao fotografije, tražeći službeno objašnjenje njegove stranke. Pitao sam da li gospodin Đinđić poznaje lično ljude koji su stajali iza njegovih leđa i čestitali mu na pobedi. Napomenuo sam da ću, ukoliko ne dobijem odgovor, fotografije poslati direktoru CIA gospodinu Tenetu i direktoru FSB generalu Nikolaju Platonoviču Patruševu, jer je očigledno da iza novog lidera Srbije stoji banda ubica, narko-dilera i reketaša.

Boris mi nije odgovorio na pismo, ali ga je oprezno pokazivao prijateljima iz vrha stranke u koje je imao poverenje. Do mene su doprle njegove reči da je i sam lično postiđen, ali da je stanje stvari takvo da ga ne može promeniti.

Ispunio sam obećanje i poslao fotografije. Dva meseca kasnije, dva dana uoči Nove godine, gostovao sam u emisiji kod kolege Marka Jankovića, koji je prvi ušao u NTV Studio B. Gospodin Đinđić bio je kandidat za novog premijera Srbije i njegova inauguracija se očekivala sredinom januara sledeće godine.

U emisiji sam izrazio svoj pesimizam prema njegovom preuzimanju vlasti i izneo podatke da od 5. oktobra nema više Miloševića na vlasti, ni Slobe, ni malog Marka, ni Mire, ali da se na ulicama i dalje trguje naftom, da ilegalni transporti i desetine šlepera cigareta ulaze u Srbiju, da se droga još više distribuira, i naveo da iza svih tih mutnih poslova sada stoji kandidat za premijera gospodin Đinđić.

Sutradan je kolega Janković izgubio posao, a ja sam se vratio na front i narednih meseci, sve do njegovog streljanja, razobličavao kriminalne afere premijera Đinđića i njegovih drugova - Čumeta, Spasojevića, Krmivoja...

Tog 5. oktobra te već davne 2000. godine u Srbiji je došlo do smene mafije. Propadanje građana i države nastavljeno je nesmanjenom žestinom, i još traje.

 


 

Ubijanje siromašnog duha

 

Milovan Brkić

 

Početkom osamdesetih počeo je da me bije loš glas. Urednici su zazirali od mene, partijski komiteti označili su me kao diverzanta u štampi, predstavljajući me kao neobrazovanog, primitivnog mladog čoveka koji služi tuđincima, koga je ošamutio dah zapadnog vetra.

Shvatio sam da me danima uhodi ista grupa mlađih ljudi. Uplašio sam se, uhvatila me manija, činilo mi se da sam gotov, da će me pojesti mrak. Nisam se toliko plašio smrti, koliko načina na koji ću otići u večna lovišta. Strahovao sam da me komunistička vlast ne stavi na teške muke, da me ne prikolju i da Bogu na istinu ne odem osakaćen.

Bio sam potpuno sam, bez odstupnice. U glavnom gradu nisam imao rodbine, a moji retki prijatelji takođe su bili bez stana i bolje plaćenog posla.

U očajanju, zatražio sam prijem kod advokata Bore Bosanca, u njegovoj advokatskoj kancelariji u Dubljanskoj ulici. Još na vratima njegov konsiljero Steva obrecnuo se na mene: - Šta imate da referišete?

Bosanac se pravio da me ne primećuje.

Izložio sam svoj slučaj i priupitao za savet - da li ima šanse da preživim.

Advokat se, ne gledajući u mene, okomio na svog konsiljera: - Što si doveo ovog giliptera. Vidiš da je sirotan i u duši. Siromah čim nema šta da jede, odmah vršiti i skiči k'o svinjče. Ne pada mu na pamet da uključi mozak i da razmišlja.

Konsiljero je oćutao kritiku i predložio advokatu da mi odgovori na pitanje. Bosanac me prezrivo pogledao: - Ima načina da preživite komunističke klopke. Treba da krenete u kontranapad - procedio je kroz zube, uveren da kod mene te kuraži nema.

Klimnuo sam glavom kao da sam razumeo savet i tromim koracima napustio  kancelariju. Išao sam bezvoljno niz Dubljansku ulicu prema Narodnoj biblioteci Srbije. Osetio sam da neko ide iza mene i video advokata i njegovog konsiljera.

- Šta ste odlučili - pitao je Bosanac.

Potvrdio sam da sam rešio da se borim do kraja. Nastavili smo ćuteći niz ulicu. Izlazeći na Bulevar JNA Bosanac me značajno pogledao: - Iznenadili ste me, doneli ste dobru odluku. U tom slučaju, Steva i ja ćemo ići s vama na front. Bićemo dodavači - kazao je i pružio mi podeblji koverat. - Ovo je da imate džebane - kazao je i očinski me potapšao po ramenu. U kovertu je bila ogromna suma novca, jednogodišnja plata novinara.

Požurio sam u "Zoru'' da se najedem. Naručio sam obilan ručak, da utolim trodnevno gladovanje. Konobar mi je doneo kafu i konjak. Poznavao me je. Bio sam iznenađen. - Zvao je doktor Bosanac da pita da li si svratio na ručak. On i njegov konsiljero su ispred kafane i posmatraju te. Nemoj da pokažeš da si siromah u duši i da je tvoj jedini cilj da se najedeš. Ovde popij kafu i konjak, kao gospodin, a posle otiđi i najedi se k'o stoka -  diskretno mi je saopštavao, da moji pratioci ne čuju.

Sutradan mi je telefonirao njegov konsiljero: - Doktor je zadovoljan što ste ubili siromaha u sebi. On puno očekuje od vas.

Siromašni u duši imaju samo jedan cilj - da se najedu. Zato se njima i lako vlada.

 


 

Bolani Dojčine

 

Milovan Brkić

 

Prošle nedelje u Palati (ne)pravde u Beogradu okružni sudija, sa podužim stažom, zove me na ''jednu s nogu''. Loza je jaka, vidim da mi je daje kao sedativ, i očekujem da mi saopšti neku gadnu vest. - Opet su krenuli na tebe, sad je vrlo ozbiljno - kaže. I saopštava mi da je Okružnom sudu u Beogradu protiv mene podnet optužni akt, kojim tužilac traži da me sud osudi na kaznu zatvora zbog povrede ugleda strane države - preciznije Njegove ekselencije ambasadora Majkla Polta, i zahteva da mi sud doživotno zabrani bavljenje pozivom novinara.

- Gadna su vremena - kaže rezignirano sudija - ovi sada na vlasti nemaju milosti.

Godinama sam od njega slušao kako me - u ime naroda - oslobađa od krivične odgovornosti po tužbama javnih tužilaca ili visokih državnih zvaničnika. Uvek je bio strog, tražio je od mene dokaze, ali je često imao razumevanja za moju borbu, da za druge isteram njihovu pravdu. Sada je i on zabrinut. Došle su mlade kolege koje ni u šta ne veruju, osim što slušaju šta im se kaže.

Dok sam izlazio iz njegovog kabineta, glasno se pitao: - Bože, zar osim tebe niko drugi da se suprotstavi...

I tako već 25 godina moćnici iz gornje strukture vlasti traže da me strpaju u zatvor, da mi zabrane javno istupanje, pa i da se bavim pozivom novinara. Menjaju se režimi, predsednici vlada, ministri, predsednici sudova. Samo sam ja uvek s one druge strane ulice.

Iza mene su ostale zatvorske ćelije u Padinskoj skeli i Centralnom zatvoru, stotinu poziva na "informativni razgovor", hiljade optužnih predloga, stotine krivičnih prijava...

Polako me sustižu godine i obuzima me tuga što se moje kolege pokrivaju ušima, što se udvaraju direktorima, upravnicima, gradonačelnicima, ministrima, sudijama, tužiocima. Srbija je u punom rasulu, ali tu sliku samrtnog ropca moje kolege ne smeju da prikažu. Po njima je sve med i mleko. I posle pola veka njihovi tekstovi počinju rečima: NEKI ljudi u NEKIM sredinama ponašaju se osiono...

Kaže mi konobar u kafani "Romanija'':  - Zamišljam vas, ako vam Bog da zdravlja, da ćete i kroz dvadeset godina, sa štapom u ruci, ići u zatvor, da će vas na isti način optuživati i zabranjivati.

Nažalost, Srbi nikada nisu bili kuražan narod. U narodnoj pesmi "Bolani Dojčine" opisuje se starac koji ustaje sa samrtne postelje i ide na mejdan Turčinu, jer svi junaci u crnu zemlju pogledaše.

Sramotno je za Srbiju da već četvrt veka izlazim na megdan banditima iz gornje strukture vlasti, a da mlađarija luduje na stadionima, kafićima, da im kuraž prestaje čim ugledaju prvog pandura, i onda su kadri stići i uteći.

Da li je i meni, u Srbiji, namenjena uloga bolanog (bolesnog) Dojčina? Da li slobodu u Srbiji brane kilavi i nejaki, poput mene?

 

 

NAZAD