NAZAD

                                                                                                       

                                                                                                        

   UVODNICI

        



JUBILARNI, 100-TI UVODNIK

Gordo posrtanje

 Milovan Brkić

 Poznanik mi je za stoti broj Tabloida poslao pismo - čestitku. Jedna od najtragičnijih ličnosti među Srbima - piše mi poznanik - Sveti Stefan Dečanski (oslepo ga je otac, a ubio ga sin), molio se Svetom Nikoli da mu povrati vid. Molitva mu se obistinila.

Poznanik u pismu dalje navodi: "Ono što bih sada tebi pomenuo je moja teorija da se oni koji se bore za pravdu ponašaju kao njihovi omiljeni svetitelji, ili kao njihovi zvanični svetitelji zaštitnici. Po svemu sudeći, ti si sudbinski vezan za Svetog Nikolu. Ovaj svetitelj je udario šamar bezobraznom episkopu Ariju. Zbog ovakvog ''nasilnog'' čina bio je prezren i raščinjen od ostalih vladika. Tek kasnije, kada su ostali shvatili kakvo je zlo Nikola napao, došlo je do izvinjenja i čin mu je vraćen. Tako ide i kod tebe: udaraš šamare barabama, ali tebi u tom trenutku niko ne veruje, a gotovo uvek dolazi i do tvoje osude. Tek kasnije shvate da si bio u pravu. E, mogu misliti kako se ti osećaš, dok ostalima dođe iz dupeta u glavu, i razumeju tvoju žrtvu...".

U pismu pomenuti gospodin navodi i svoje iskustvo.

"Očekuje me operacija levog oka, na desno skoro ništa ne vidim. Očekujem da ću oslepeti i po ceo danom gledam pejzaže, nastojim da upamtim slike ulica, brda, reka, da ih sačuvam u svojoj svesti kada potpuno ostanem bez vida, jer je operacija koju očekujem sa lošom prognozom. Spreman sam da se suočim sa svojom sudbinom i da je podnesem. To nije bio moj izbor, ali se neću predati".

Dok sam iščitavao ovo pismo, osetio sam da su me prošli žmarci. Prisećao sam se koliko sam samo, od kada radim u ovom listu, od njegovog početka, bio izložen prezrivim pogledima, pretnjama, osudama, zvaničnim saopštenjima, tužbama... I pitao sam se otkuda mi snaga da ne pokleknem i kako svakog jutra sa istom odlučnošću krećem na posao.

Nikada nisam očekivao da ću dobiti nagradu ili pohvalu za ''šamare'' koje sam udarao ministrima, predsednicima vlada i republika, sudijama, tužiocima, poslanicima, vlasnicima partija i mafijašima svih boja. Istina, ponekada me čudilo kako sam uspevao da ostanem na nogama posle njihovih ''uzvratnih akcija''.

Setio sam se, dok sam bio dete u svom vrletnom selu, kao siroče, mnogi su me spoticali. Često sam padao i zbog kamenja na vrletnim puteljicima i zbog podmetnutih dečjih nogu. Nikada se nisam rasplakao. Ustajao sam posle svakog pada, brisao  krv sa laktova i išao dalje. Ta stečena iskustva u detinjstvu, da je posrtanje sastavni deo našeg života, verujem da su me očeličila i posle svakog poraza ustajao sam i išao dalje.

Sa takvim kakav sam, i moji saradnici su sa mnom došli do stotog broja. Kako nam je bilo, (pr)osudite sami.



Mamu boli stomak

 Slika deteta koje na vrelom suncu u naručju majke ''upoznaje slike iz života'', često mi, na momente, dođe na oči i onda me prođu žmarci

 Milovan Brkic

 Od visoke temperature prošle nedelje bolela me je glava. Suvlasnik lista ponudio se da me svojim kolima odveze kući. Zaustavili smo se na semaforu u Trgovačkoj ulici, u Žarkovu. Zbog žege su i ulice opustele.

Dok čekamo zeleno svetlo prilazi nam mlada Romkinja, sa detetom u naručju. Ništa ne pita, a Miša i ja vadimo sitne novčanice i spuštamo joj na dlan. Ona se izmiče na trotoar. Goluždravo dete, jedva da ima dve godine, mazi je rukom po obrazu i pita je:"Mamice, jel te još boli stomak''.

Kroz otvoren prozor spuštam pogled sa deteta prema ženinom stomaku i tek tada zaključujem da je pred porođajem. Nervozno pokušavam da iz džepa izvadim veću novčanicu, da gospođa kupi sok, ili sladoled, da ona i dete okrepe dušu. Iza nas pristigla druga vozila, počinju da trube i Miša doda gas.

Nedelju dana nisam mogao sebi da oprostim što se tada nisam snašao i na vreme izvadio makar jednu hiljadarku, da gospođa sa svojim detetom utoli žeđ.

Još u vreme Francuske revolucije ustanici su istakli načelo o ravnopravnosti svih ljudi. U Deklaraciji o nezavisnosti, Amerikanci su zapisali da su ''svi ljudi rođenjem jednaki''.

Slika deteta koje na vrelom suncu u naručju majke ''upoznaje slike iz života'', često mi, na momente, dođe na oči i onda me prođu žmarci. Srbija je sve siromašnija i njeni građani su u beznađu. Zamišljam koliko majki, svakodnevno, svojoj deci daje samo malo hleba i vode, tek toliko da ih održi u životu?! Koliko li očeva, vraćajući se s posla iz preduzeća u kojima mesecima ne primaju plate, razmišlja da dignu ruke na sebe, da se pred decom ne sramote, jer kućama dalaze praznih ruku?!

I dok je većina stanovništva na izdisaju, u zatvorenim klubovima, po brodovima, jahtama, vilama i zamkovima, srpska gospoda pravi bahanalije: puši se najkvalitenija koka, piju šampanjci, najskuplja vina, služi kavijar, morski plodovi, mozak od majmuna.... Bledunjavi i ispijeni od koke, pića i bahanalija, ova gospoda živi u drugom svetu, van vremena i prostora. Njihove roditelje, koji su sa pozicija vlasti i funkcija godinama pelješili Srbiju, ne dotiče nacionalna tragedija. Oni su osorni, nedodirljivi...

Prijatelj, koji često posećuje groblja, priča mi kako na groblju često sreće jednog uvaženog biznismena čiji je sin poginuo u saobraćajnoj nesreći. Veruje da bi taj gospodin, mali službenici, komitenti i oni s kojima se susretao, danas rado dao sve što je stekao, u zamenu da makar na trenutak vidi svog mrtvog sina, da ga zagrli...

Tamo gde se u društvu ljudski život ne poštuje, gde nema zakona i socijalne pravde, oni koji zaborave da su smrtna bića, završe u mukama, prezreni od svih i brzo zaboravljeni. I njih, na kraju, zaboli stomak, zub, oboli im jetra... I niko od njih u grob ne može poneti opljačkane pare, zlato, imanja i zdanja.    


 Ej, još smo živi

 Revolucionarnost gladnih prestaje onog trenutka kada se najedu. Tada su oni, poput životinja, namireni, srećni i zadovoljni

 Milovan Brkić

 Juče sam, idući užarenom ulicom, sreo dvoje mladih u majicama Demokratske stranke. Devojka je dobacila mladiću s kojim je šetala: "Ovo đubre je još u životu, još ga nisu zveknuli''. Okrenuo sam se i mladiću je, čini mi se, bilo nelagodno. Nasmešio se stisnutim usnama i ja sam nastavio svojim putem, bežeći od sunčanice.

Od kada sam počeo da se bavim ovim prokletim poslom, kolege i drugi koji su me poznavali, pri susretu, skoro da su me obavezno pitali - "Ej, još si živ''. U mnogim tim pitanjima nije bilo zluradosti, već iskreno iznenađenje što me vide među prisutnim građanima. Odgovarao bih, uglavnom, sleganjem ramenima, bez ijedne reči.

To pitanje sam toliko često slušao da sam jednom sebe uhvatio u crkvi kako se molim: "Bože, neka me ubiju  jednim metkom''. Nisam se plašio smrti, ali puta do nje ponekad i jesam.

U skladu sa vaspitanjem i životnim statusom, trudio sam se da ljudima ne činim ništa loše. Svakog sam poštovao kao ljudsko biće. Mera mog života bile su Božje zapovesti. Kao društveno biće borio sam se za poštovanje večnih vrednosti, za ljudska prava, slobode, za zakonitost...

U zemlju Srbiji decenijama mnogi su me zbog toga videli u čituljama, a mnogi su i priželjkivali moje smaknuće, da na taj način opravdaju svoj kukavičluk, što pred svakom barabom i nasilnikom saginju glavu.

Često sam razmišljao koliko smo mi nesavršen narod, bez kuraži, morala i osećanja za slobodom. Sloboda se mora osvajati, ona traži žrtvovanje.

Na početku karijere bavio sam se pisanjem društvenih hronika. Branio sam samoupravljačka prava radnika. Plašili su me se svi direktori preduzeća, sekretari komiteta... Nažaslost, nakon što sam pomagao radnicima i onima koje mori glad da dođu do svoje pravde, više me se nisu sećali, nisu iz pristojnosti zahvaljivali na trudu, a na ulici su okretali glavu. Revolucionarnost gladnih prestaje onog trenutka kada se najedu. Tada su oni, poput životinja, namireni, srećni i zadovoljni.

Poniznost prema vlasti kod nas je način života. Ne zameraj se učitelju, nastavniku, profesoru, direktoru, porezniku, žandaru... Sagni glavu.

Zaslužujemo li bolji ugled u svetu od ovakvog, ogavnog kakav imamo? Koliko je majki reklo svojim sinovima i kćerima da podignu glavu, da se žrtvuju za Srbiju, za ideale?

I dok razmišljam o svom životu i smislu postojanja, nameće mi se neizbežno i pitanje, koje su često postavljali meni: Još smo živi ?

Narod sa ovakvim moralnim normama i načinom života, sa svojom elitom, crkvom i odnosom prema nacionalnim interesima čudo je još prisutan u ovolikom broju u zemlji koja se zove Srbija.


 U njihovim kandžama 

Srpske parajlije, koje su se u vreme Miloševića, Đinđića i Koštuničine strahovlade obogatile bezočnim pljačkanjem banaka, fondova, preduzeća, državnog budžeta, ponašaju se kao Neroni

 Milovan Brkić 

            U ponedeljak je Milomir Marić, glavni urednik BK Telekoma, u pratnji svojih hrabrih i odvažnih novinara, predao Predragu Markoviću spisak sa više od sto hiljada potpisa građana, kojim oni traže da srpski parlament smeni članove Radiodifuzne agencije i omogući jednoj od najgledanijih televizija nesmetan rad.

Milomir Marić, moj kolega, autor više enciklopedijskih knjiga, glavni urednik više prestižnih novina, u svojoj karijeri susreo se sa najznačajnijim ljudima na planeti. Intervjuisao je šefove stranih službi, predsednike vlada, nobelovce...

U zemlji Srbiji kolega Marić nije dobio nijednu novinarsku nagradu!

Bio sam ponosan, dok je branio BK Televiziju od Koštuničinih bandita koji su mu oteli televiziju koja je bila drugačija od ostalih. Pridružio sam se njegovoj borbi, onoliko koliko je on od mene očekivao. Meni je verovao, jer ni ja nisam dobio nijednu nagradu, ni pohvalu za sve što sam učinio u profesiji. I dok Marić nedeljama prkosi Koštuničinim satrapima, vlasnik te televizije se baškari po belom svetu. Novinari njegove televizije zalažu svoje živote ne za Bogoljuba, već za slobodu javne reči, za budućnost Srbije.

Dok sa Marićem, u zgradi koju su često opkoljavale jake policijske snage, kolege iz BK Telekoma u svet šalju potresnu sliku o Srbiji, koju sa svojim haračlijama satire šizofreni psihopata Koštunica, obaveštavajući naše sunarodnike da smo pred nestajanjem.

            Dok se Milomir Marić sa svojim tićima lavovski bori, Bogoljubova mnogoljudna porodica, koja je vlasnik ove televizije, šenluči po svetskim metropolama. Njih se Marićeva bitka ne dotiče. Zabole ih za neprospavane Marićeve noći, za sve strahove i opasnosti kojima se oni izlažu. Bogoljub je za svoju bratiju kupio 600 kompleta karata po 200 evra da bi članovi njegovog bratstva gledali utakmice svetskog prvenstva u fudbalu, u Nemačkoj! Bogoljub je to zadovoljstvo svoje porodice platio tričavih milion evra! Zaposlene na BK Telekomu jedva da je i platio, osim ako ga Marić nije naterao na taj, za Bogoljuba neprijatni korak. Karići su u Nemačku putovali sa telohraniteljima, poslugom. Ima da se zna ko su oni.

            Srpske parajlije, koje su se u vreme Miloševića, Đinđića i Koštuničine strahovlade obogatile bezočnim pljačkanjem banaka, fondova, preduzeća, državnog budžeta, ponašaju se kao Neroni. Bez stida, morala, sa životinjskim nagonom, oni ponižavaju građane, one koji su kod njih zaposleni, i seire se svakoj vrsti ljudske pristojnosti.

            Sa gadovima koji su preko noći postali milioneri, ili milijarderi, Srbija nema nikakve budućnosti. Ona je danas jedina evropska država, a Srbi su jedini evropski narod kome preti brzo izumiranje i život bez matične države.

            Tvrdo verujem da bi noć dugih noževa u kojoj bi ovaj ološ bio priveden zemaljskoj, narodnoj ili Božjoj pravdi, i nama napaćenim sužnjima pružio nadu da ćemo se ipak iskobeljati iz njihovih kandži.


Susret dve nule

 Milovan Brkić

 Prošlog ponedeljka bio sam pozvan na razgovor kod jedne gospođe, od čijeg stava je, činilo mi se, zavisila sudbina novina koje uređujem. Imao sam četvrt sata da izložim svoje razloge i očekivanja. Slušala me je voma pažljivo, i stekao sam utisak da je uzela na znanje sve ono što sam joj saopštio.

Bio sam jasan i konkretan. Nisam joj pominjao ‚‚šta će biti ako ne bude‚‚. Nisam stavljao opasnost u izgled, što bi sudije rekle.

U kabinetu gospođe zadržao sam se više od jednog sata. Na kraju svog izlaganja, pomalo rezignirano, saopštio sam joj da sam na kraju snage, da dnevno radim po četrnaest sati, i da se moj učinak može, na kraju krajeva, oceniti jednom velikom nulom.

U pola rečenice potvrdila mi je da i njen život vezan za kancelariju, posao, sastanke, nerviranje...

Iako se nismo ni o čemu dogovorili, razgovor mi se učinio sasvim korisnim. Shvatio sam da smo, iako oboje iza sebe imamo duge godine teškog i krvavog rada, ništa ne značimo, i da konačne odluke o našem radu donose oni koji, ako im se ćefne, ili ako su tog trenutka, dok naš rad ocenjuju, mogu da ponište sav naš trud, znoj, odricanje...

 Dok sam izlazio iz kabineta gospođe, koja je važna u kompaniji kojom rukovodi, shvatio sam da je to bio sastanak dve nule. Sa nama vlasnik njene kompanije može da vrši matematičke operacije, da nas deli, množi, sabira potire... Po potrebi.

Da smo u društvima u kojima se poštuju vrednosti, rad, zalaganje, predanost, znanje, iskustvo, nas dvoje bi, na odvojen način, bili uvaženi i poštovani, nagrađeni i mogli bi donositi odluke u skladu sa svojom profesionalnom i stručnom osposobljenošću.

U Srbiji, od raspada komunizma, državna preduzeća, banke, zemljoradničke zadruge, ustanove, te-ve stanice i novinsko-izdavačke kuće kupili su, ili oteli, sitni liferanti, lopovi raznih boja, koji jedva sriču slova, i potpisuju se švrakopisom.

Ta gospoda, bez znanja, morala, bez radnih navika, danas odlučuje o sudbinama zaposlenih koji kod njih rade pod nesnošljivim uslovima, bez radno-pravne zaštite, bez socijalnog i penzionog osiguranja, i svakog trenutka mogu biti otpušteni, osramoćeni, obeščašćeni. Srbija je, danas, u pogledu radno-pravne i socijalne zaštite radno spodobnih građana u robovlasničkim dobu.

Ineženjeri, lekari, naučnici, novinari, pisci, tehnička i kulturna elita u Srbiji imaju vrednost obične nule, ako im je poslodavac krimos sa lancem oko vrata. Dok takvi tipovi rukovode otetim preduzećima, kompanijama, izdavačkim kućama, u Srbiji pamet nema nikakvu cenu. 

 


Oprostite, ako možete

 Kada čitate novine, setite se da su novinari najobespravljenija radna snaga. I oprostite im što pokatkad ostanu bez kuraži

 Milovan Brkić

 Razmišljam o jednoj anegdoti. U zgradi suda, u očekivanju izricanja presude višestrukom ubici, njegova žena se obraća novinarima koji pričaju viceve. "Mog muža će za nekoliko minuta osuditi na smrt, a vi se smejete. Kakvi ste to ljudi?" Odgovorili su joj: "Pa mi nismo ljudi, mi smo novinari".

U novinarstvu je najteže napisati tekst. A njegovom pisanju prethode Tantalove muke u prikupljanju podataka. Teško je naći sagovornika, nije lako iskopati dokument, a potom sačuvati sagovornika od nevolja. Kada se napiše tekst, onda nastaje belaj. Treba ubediti urednika da tekst ne osakati. Onda nastaje period iščekivanja odluke urednika da li će tekst objaviti, ili navesti razloge zbog kojih ga drži u fioci. Urednik, po pravilu, uvek slaže kada odbija tekst.

I urednik ima svoje razloge: poslodavce, sponzore, poslovne prijatelje...

Novinar mora prvo da proveri da li oni koje proziva imaju prijatelje u redakciji, jer sav trud može da bude uzaludan.

E, kada se tekst pojavi u novinama, onda je standardna procedura. Onda mu prete, zastrašuju, tuže. A suđenja mogu da potraju godinama. Lopovi svih boja od suda traže zaštitu. I kada novinar dokaže da je sve tačno, onda nikom ništa.

U novinarstvu vlada hijerarhija, kao u vojsci. Za urednike se, po pravilu, postavljaju novinari koji su blisku vlasniku, i urednici imaju uši ko radare. Oni znaju da osete dokle mogu ići a da ih glava ne zaboli.

Novinari kratko žive. Nemaju radno vreme, uvek su na zadatku. Imaju šećer, visok pritisak i male plate, bedne honorare...

Novinare svi preziru. Čitaoci ih optužuju da su lažovi, i barem polovina onih koji revnosno čitaju neke novine misle da je najmanje pola od napisanog izmišljeno, ili da je plaćeno i naručeno.

Novinare pljuju i na zatvorenim skupovima, i na demonstracijama.

Prošle nedelje mladi kolega predao mi je tekst. Suvlasnik lista zamolio me je da ''obratim pažnju''. Poručio mi je diskretno da tekst ne objavim. Mladi kolega je insistirao da mu objasnim razloge zbog kojih tekst držim u kompjuteru neobjavljen. Na moje pitanje da mi objasni ko mu je dao zadatak da istražuje činjenice koje su u tekstu navedene, začuđeno je pokazao da sam sagovornike, koji su tražili prijem kod mene, uputio na njega.

Teško sam disao i imao sam utisak da ću u zemlju propasti. On je razumeo nevolju koja me je zadesila, ali je morao da ljudima koji su od njega očekivali pomoć pruži objašnjenje.

Kada čitate novine, ili slušate i gledate novinare dok izveštavaju sa lica mesta, setite se da su oni najobespravljenija radna snaga. I oprostite im što pokatkad ostanu bez kuraži, ako ne objave vašu ispovest. Mnogi bi imali šta da kažu o sebi, ali oni nemaju rame za plakanje.


Ogledalo i češalj

 Kao i svaki pošten čovek, major Radovanović se zamerio ministru Jočiću

 Milovan Brkić

 Pre deset dana policija je uhapsila majora Negovana Radovanovića. Odre|eno mu je zadržavanje, jer su kod majora pretresom stana pronašli municiju i oružje za koje nije imao dozvolu.

Major Radovanović u MUP-u Srbije radi u Upravi za obezbe|enje objekata i ličnosti, i obučava policajce da budu spremni za izvršenje svojih zadataka. Major Radovanović u službi nije imao sreće. Bio je jedan od telohranitelja bivšeg predsednika Miloševića. Nije se svideo njegovoj supruzi i Senta ga je spasao od ubistva tako što ga je poslao na plaćeno odsustvo. Više od godinu dana major je lovio ribu, prodavao je lokalnim kafedžijama i tako izdržavao porodicu. Posle se vratio u službu i obezbe|ivao važne ličnosti, uključujući i Miloševićevog naslednika Vojislava Koštunicu.

Major Radovanović je podstanar i više puta su ga, nakon što je Koštunica postao premijer, pokušali iseliti iz stana u kojem se rodila njegova supruga. Više puta sprečio sam njegovo iseljenje.

Kao i svaki pošten čovek, major se zamerio ministru Jočiću. Istog dana kada je priveden u policiju, ministar ga je suspendovao ''zbog izvršene teže povrede radne obaveze''. U rešenju se navodi da je major napustio radno mesto pre isteka radnog vremena. Zaista, te večeri, nakon što je u fiskulturnoj sali završio obuku policajaca, salu je ostavio čistačicama da je dovedu u red.

Ministar nije bio siguran da će istražni sudija odrediti pritvor za majora, jer on nikada nije krio da ima kod sebe oružje. On sa njim svakodnevno obučava i Jočićeve telohranitelje. Računalo se i na moj uticaj u sudu i mogućnost da takvo nasilje delilaca prave sprečim.

Ipak, major je odveden u ćeliju Okružnog zatvora. Ministar voli da prlja ljude. U zatvoru je majora posetio naš prijatelj advokat Zoran Panić. Očekivao je da mu se major požali na uslove. Iznenadio se kada mu je Negovan stavio primedbu da u ćeliji nema češalj. Majorova vojnička pedantnost nije mogla da podnese da u zatvoru pritvorenicima nije dozvoljeno da imaju češalj, i da se osećaju kao ljudi.

Advokat je istog dana rešio taj problem.

U nasilju koje sprovode generacije ministara u Srbiji, ministar Jočić je pokazao posebnu brutalnost.

Advokat Panić i ja dočekali smo u sredu majora, nakon izlaska iz pritvora. On se nije ljutio niti žalio. Imali smo utisak da se on ponašao kao da je na borbenom zadatku, na vežbi. Nije pominjao ministra Jočića, a i mi smo izbegavali da izgovorimo njegovo ime. Negovanov telefon je zvonio, zvale su kolege i izvinjavale mu se zbog ministrove samovolje i nasilja. Oni su osećali stid. Bili su na raspolaganju svom kolegi.

Oni koji su pred sobom, prijateljima i pred Bogom čisti, mirno i dostojanstveno podnose nepravdu moćnika. Ne mogu, me|utim, da podnesu da ni u takvim uslovima nemaju prava na češalj i ogledalo, da svoj izgled dovedu u pristojan red.

Kada se posle teških pijanstava od alkohola i vlasti suoči sa istinom da jednog dana više neće biti ministar, za Dragana Jočića svet će izgledati sasvim drugačije. A i on sam.


 

Nema stida, nema srama

 

Tamo gde živi nesreća gubi se odnos prema večnim vrednostima i ljudi, obuzeti niskim strastima, misle samo na sebe

 

Milovan Brkić

 

Lepota, dodao bih stid, zapisao je Dostojevski, spasiće svet.

Osećaj stida je znak čovekove ispravnosti.

Pre tri nedelje moj četvorogodišnji bratanac, mali Rus, tražio je da mu ispričam neke dečje priče. Odjednom sam shvatio da ne znam ama baš nijednu. Osećao sam kako su mi i uši pocrvenele od stida. Izvinio sam se bratancu, obećavajući mu da ću već sledeće večeri da mu ispričam neku lepu priču, samo da je naučim. Onda je on meni ispričao neke skaske, koje je i meni, dok sam bio mali, prisećao sam se, pričala moja majka.

U opštoj moralnoj posrnulosti u Srbiji danas nema stida, nema srama... Sve vrednosti su zamenjene.

U normalnim društvima komunikacija među ljudima je učtiva, uz puno poštovanja i uvažavanja. Kada sam u svoje vreme išao u školu vrletnim putevima, skidao sam kapu i svakog koga sam sreo pozdravljao sam sa dobro jutro, ili dobar dan.

Danas u autobusima, tramvajima ili trolejbusima nije ni zamislivo videti da srednjoškolci ustupaju mesta sedamdesetogodišnjim bakama. Ne bi ni trepnuli da starac ili baka pored njih padnu na pod, ni samrtni ropac ne bi dotakao današnju mladež.

Vaspitavani na "Grand šou" emisijama, u kojima gologuze devojčice pohotno igraju pred probranom publikom i poluidiotom Sašom Popovićem, nije ni čudo što mlade generacije nemaju nikakav osećaj za poštovanjem drugih. Ta njihova poživinčena potreba da se skinu i pokažu ekstremitete, kao jedini način da se bez škole, učenja i znoja uspe u životu i lako zaradi para, uništila je javni moral.

Za skupštinskom govornicom, na javnim skupovima, sastancima, politička i kulturna elita ne pokazuje ni minimum građanske pristojnosti. Pred TV kamerama, na suočavanju, političari, pisci, javni radnici, ministri, upadaju jedni drugima u reč, mašu rukama, krevelje se, puni sebe i bez osećaja da saslušaju sagovornika, makar zbog građanske pristojnosti.

Reči - oprostite, ili izvinite, kao da više ne postoje u našem rečniku.

U poslednjih deset godina nisam čuo nijednog ministra, predsednika vlade, poslanika, ili značajnu javnu ličnost da na pitanje da li se smatra odgovornim za nešto što je u njegovoj nadležnosti, prihvati odgovornost, da kaže da se izvinjava građanima zbog propusta, i da zbog toga žali...

Dok posmatram svoje sugrađane, njihova smrknuta lica, zle poglede, obuzima me tuga. Narod koji se ne smeje, na čijim licima nema vedrine, duboko je nesrećan. A tamo gde živi nesreća, gubi se odnos prema večnim vrednostima, i ljudi, obuzeti niskim strastima, misle samo na sebe, nije im ni do čega stalo.

Srpska elita, nažalost, već godinama, javnim istupima, na scenama, preko novina, elektronskih medija, promoviše primitivizam, nemoral, vrednosti u kojima nema osećanja za stid kada se nešto loše uradi, ili nekom loše desi. Društvo sa takvim vrednosnim shvatanjima nema neku budućnost.

 


 

Vlast i slast

 

Milovan Brkić

 

Pre obaranja s vlasti Slobodana Miloševića, jedna strana agencija naručila je od mene istraživanje o organizacionom ustrojstvu, delovanju, finansiranju i uticaju Koštuničine Demokratske stranke Srbije.

Posao mi se učinio lakim. Bio sam uveren da će mi trebati dva lista hartije da ukratko, uglavnom biranim i lepim rečima, opišem ovu malu stranku.

Ipak, već na prvom koraku udario sam o zid. Jedan od članova ove partije, čovek do čijeg sam mišljenja držao, oprezno mi je preporučio da počnem od osnivačke skupštine ove stranke.

"Pogledajte ko su osnivači stranke, ko su bili članovi Izvršnog i Glavnog odbora, članovi predsedništva. Pa onda idite dalje", savetovao me je.

Moje iznenađenje je bilo veliko kada sam počeo da iščitavam zapisnike sa sednica i skupština stranke, koje sam, za malo para, nabavio od ''nepotkupljivih'' Koštuničinih saradnika.

Brzo sam shvatio da je oko gospodina Koštunice redovno opstajala samo mala grupa ljudi. Uglavnom su to bile udvorice tipa Nebojše Bakareca, Dragana Jočića, ili stari prijatelji poput Vladete Jankovića, na koje on nije smeo da udari.

Ponovo sam pozvao prijatelja iz DSS-a da mi pojasni razloge čestih promena u izvršnim telima stranke. Dosta oprezno, i čini mi se nevoljno, naveo je svoj slučaj. Čim je imao mišljenje suprotno od g. Koštunice, odmah su ga skidali sa liste kandidata za bilo koji odbor, ili sa poslaničke liste. Predsednik stranke ne podnosi da mu bilo ko od njegovih stranačkih kolega protivureči, makar i biranim rečima. Favorizuje uglavnom mlađe i agresivne, bez ikakvog ugleda, statusa ili zanimanja. Njih pušta u prve redove.

Gospodin Koštunica se, kaže mi sagovornik, prvo ogradi tako što na stranačke operativne funkcije postavlja osobe poput Ljiljane Nedeljković, koje šikaniraju najuže rukovodstvo i sprečavaju kontakt sa Koštunicom.

I po pitanju Koštuničine gadljivosti prema novcu grdno sam se razočarao. Saznao sam da ga je tajna policija isplaćivala u Budimpešti, a novac je, po zadatku, za finansiranje stranke, donosio i Zoran Drakulić. Doduše, sagovornici iz DSS-a bili su spremni da se zakunu da ih predsednik nije stavljao u svoj džep, već ih je, po svom aršinu, delio stranačkim odborima.

Predsednik DSS-a ima dve strasti: voli muškarce, i rado im se daje i, više od života, voli vlast. Rešio je da bude doživotni predsednik stranke, i doživotno da vlada Srbijom.

Kada ga šef kabineta Aleksandar Nikitović i generalni sekretar Vlade Dejan Mihajlov posade na kolena, on vrišti kao jarac. Posle i Aca i Dejan marišu ko ludi. Ovaj dvojac bez kontrole opljačkao je stotine miliona dolara, rasprodajući srpsku imovinu Vojinu Lazareviću. Premijer ćuti, lepo mu je, i žmuri na oba oka dok njegovi saradnici poput štakora pljačkaju i haraju. Čak i šef poslaničkog kluba Miloš Aligrudić do premijera ne može da dođe bez Nikitovićevog odobrenja.

Jedan od osnivača stranke, advokat po struci, kaže da mu nekada padne na pamet želja da Koštunicu presavije preko kolena i da ga bičem išiba po njegovoj debeloj i smrdljivoj guzici, od čijeg smrada će se Srbija udaviti.

 


 

Stečajna elita

 

Nada da će se padom vlade Vojislava Koštunice nešto značajno desiti u našim životima, a i sa državom, jalova je i lišena svakog osnova

 

Milovan Brkić

 

Ima li išta od izbora - pita me komšija iz sela, prethodno se interesujući da li sam se raspitao u penzionom gde se zaturilo rešenje o njegovoj penziji, na koje čeka više od dve godine. Možda je, kaže, premijer doneo dekret da se više penzije ne isplaćuju, pa se on nada da će nova vlast i njemu dati penziju koju je zaslužio.

Sneveselio ga je moj odgovor, zaključio sam, i pokušao sam da mu ispričam anegdotu. Prisetio sam se pripovedanja kada su pitali jednog seljaka iz Bosne da li se raduje novim izborima i novoj vlasti.

- Ama, jok - odgovorio je seljak.

- Uvek dođe gora vlast od one koja odlazi - kazao je.

Učinak vlade premijera Vojislava Koštunice biće zapisan crnim slovima u našoj istoriji: za vreme njegovog mandata Srbija se "razdružila'' sa Crnom Gorom, a od Srbije će se otcepiti i Kosovo, što je već svršena stvar, samo se premijer još kurobeca, uveravajući nas u suprotno. Ako da Bog i on još poživi, ko zna šta će za njegovog mandata, a premijer nema nauma da sa vlasti ode, još da nas zadesi.

- Znali se išta - pita me komšija.

- Čuće se - odgovaram.

I razumeli smo se.

Nada da će se padom vlade Vojislava Koštunice nešto značajno desiti u našim životima, a i sa državom, jalova je i lišena svakog osnova.

Srpska elita danas predstavlja najbestijalniju bandu koja se urotila protiv sopstvenog naroda. Politička elita je ogrezla u nemoralu: pljačkanju fondova, imovine, rasprodaji nacionalnih dobara, odala se porocima, pederastiji.

Srbija je jedina zemlja na svetu koja više nema opoziciju. Kada se pred TV kamere za skupštinskom govornicom tobož srpski radikali isprse i počnu da srbuju, ili da urliču, obična je jeftina predstava za narod. I opozicija i pozicija okupljene su oko uske grupe ljudi, bestijalnih tipova koji su ophrvani potrebom da se do iznemoglosti pojavljuju na televiziji. Oni se, poput Ace Vučića, u sve razumeju, od heklanja do proizvodnje sivog livenog gvožđa...

Srpska elita, raspoređena u političkim partijama koje danas vladaju Srbijom, sve sabrano, nema pola grama mozga. Niko od njih ne vidi dalje od svog nosa, ili stomaka. I interesuje ih samo pljačka.

Zaista nismo zaslužili takvu vlast i stranke. I potpuno je svejedno ko će i ubuduće formirati vladu, parlament. Sa takvim protuvama možemo stići samo do kraja pakla. Elita više i ne simulira da u Srbiji postoji opozicija. U ponoćne sate pretprošle subote video sam Acu Vučića kako pored Dunava šeta sa Aleksandrom Nikitovićem, šefom kabineta premijera Srbije, a najuticajnijim Crnogorcem u Srbiji. O čemu su pričali u sitne sate ova dvojica značajnih ljudi?

Njegova ekselencija Majkl Polt s pravom je zaključio da Srbija nema lidere koji imaju viziju o razvoju svoje zemlje. Srbija ima elitu koja, poput štakora, gleda kako da drpi šta još može, da iznese u banke u inostranstvo. I srpska elita se savršeno slaže, pomaže, ispomaže, štiti. Srpski radikali se ponašaju kao podguzne muve svake vlasti.

Dakle, ako sirotinja raja ne uzme stvar u svoje ruke, nestaćemo za tridesetak godina kao narod. Nisam pristalica parole - motke u ruke. Meni je racionalniji poklič - uzmite šmajsere u ruke. Prirodno je pravo građana da pobiju svoje tirane, koji im oduzimaju i prirodno pravo na život. Samo tako možemo se osloboditi stečajne elite.

 


 

Usamljeni Napoleoni

 

Milovan Brkić

 

Kada sam 15. septembra 1987. godine izašao sa robije iz zatvora u Padinskoj Skeli, na koju sam poslat po rešenju sudije za prekršaje zbog ''povrede ugleda društveno-političkih organizacija'', osećao sam se, skoro bespomoćno.

U jednom slovenačkom listu objavio sam maja te 87-e godine tekst pod naslovom "Igraju se delije, nasred zemlje Srbije''. Predstavio sam lične i porodične prilike porodice Milošević koja je stupala na političku scenu i preuzimala vlast, analizirao polazne osnove njegove politike, a tekst završio pitanjem - ''Kuda će nas odvesti Miloševićeva politika''? Odmah sam i odgovorio na to pitanje, dodajući - "U pizdu materinu''.

Kada je sredinom septembra g. Milošević pobedio na Osmoj sednici, sedam dana kasnije, setili su se mog teksta i spakovali me u zatvor kao staničnu kurvu.

Po izlasku iz zatvora kolege i prijatelji počeli su da me izbegavaju. Svi su žurili. Postao sam sve usamljeniji.

U to vreme radio sam za uglednog advokata, koji je značajnim finansijskim sredstvima podržavao moj rad.Većinu tekstova objavio sam diskretno plaćajući urednike, kupujući infomacije...

Danima sam tražio prijem kod advokata Borivoja Bosanca, ali  je njegov konsiljero Stevan odlagao susret, što me je brinulo, jer je ponestajalo i ''džebane''. Gospodin Bosanac me primio u parku kod Narodne biblioteke. Razgovarali smo preko konsiljera Stevana, zvanog Ševarnadze. Bora je tražio od njega da me pita koji su moji ratni ciljevi, ko su mi saveznici, i kakav ishod sukoba mene i Miloševićevog režima predviđam?

Bio sam zatečen. Kazao sam da saveznike nemam i da sam spreman da poginem za svoje ideje. Bosanac je počeo da sikće na Ševarnadzea. "Uložismo toliko para u ovog dripca koji je spreman da pogine. Svaka budala može da pogine. Nama su potrebni ljudi koji će pružiti otpor, i preživeti i odbiti nepijatelja''. Bosanac je odlazeći zatražio od Ševernandzea da mu se pismeno podnese ''plan ratnih operacija''.

Uplašen da ću izgubiti i finansijsku infuziju, počeo sam smišljati ''plan ratnih operacija''. Policijskim doušnicima koji su obletali oko mene kao muve zunzare u poverenju sam saopštavao da imam od predsednika Ivana Stambolića strogo poverljiva dokumenat. Sve podatke koji su mi pristizali pripisivao sam Stambolićevim ljudima.

Tih nekoliko godina, kada je Milošević porobio Srbiju, kao usamljeni jahač na metli u nekolicini listova opisivao sam teškim rečima i iznosio sumorne prognoze o krajnjem cilju njegove politike. Skoro da su me svi u Srbiji mrzeli, ali sam uporno ostajao živ.

Saveznika u Ivanu Stamboliću nisam dobio, ali su mnogi ljudi iz njegovog aparata, koji su pritajeni prešli u Miloševićev tabor, brinuli o mom životu i zdravlju.

Na sledećem sastanku, kada sam izložio Bosancu plan ratnih operacija, primetio sam na njegovom licu diskretan osmeh. Ševernandze je kratko saopštio: "Ovaj seljak ume da bude 'ajduk''. Ševernandze se široko osmehnuo, dodajući da treba pojačati ''ratni budžet'' zbog pojačanih ''ratnih operacija'' prema Miloševićevom režimu.

Nažalost, ni pokojni Milošević, ni premijer Koštunica, u svojoj spoljnoj politici nemaju nijednog saveznika. To je prvi put u istoriji da jedan narod i država nemaju ama baš nijednog saveznika. Zato gubimo ratove, teritorije, ugled, i stalno smo pod ultimatumom.

 


 

Bratoubilački rat

  

 

Najnovije masovno hapšenje doživeo sam samo kao bratoubilački rat između mafije na vlasti i onih koje su oni zamenili na tim pozicijama

 

Milovan Brkić

 

U trenucima kada sam protekle srede, neposredno pred slanje lista u štampariju pokušavao da sročim uvodnik, prijatelji su me obavestili o velikom hapšenju sudija, advokata, inspektora, privrednika. Pomenuli su Gorana Kljajevića, predsednika Trgovinskog suda u Beogradu, advokata Nemanju Jolovića, inspektora MUP-a Ivezića...

Proverio sam odmah svoju pretpostavku da je dežurni istražni sudija u Okružnom sudu u Beogradu ''ekspert'' za ovakve procese, gospodin Aleksandar Vujičić, čovek koji je pseći odan svakoj vlasti. Potpisaće svakog na koga mu ''oni odozgo'' upru prst.

O većini sa spiska uhapšenih moj list je napisao mnogo tekstova, potrošili smo mnogo reči. Ovo masovno hapšenje nije me oraspoložilo. Moje kolege u redakciji i ja imali smo gorak ukus u ustima.

Zašto se nismo radovali privođenju pravdi onih koji se, i pre nego što im je istražni dželat Aleksandar Vujičić odredio pritvor, terete za teška krivična dela kojima se podriva ekonomska sigurnost zemlje?

Od kada je premijer Koštunica najavio, u svom pristupnom govoru, da će se obračunati sa svim vidovima organizovanog kriminala, njegovi ministri pravde i unutrašnjih dela, uz sadejstvo sa predsednicom Vrhovnog suda Srbije Vidom Petrović Škero, imali su više ''pokaznih vežbi'' hapšenja i privođenja pravdi grešnika iz gornje strukture vlasti. Sva hapšenja su gromoglasno najavljivana, ali se, nakon dva-tri meseca ispostavilo da policija nije prikupila dovoljno dokaza da uhapšeni i privedeni u sudskom postupku budu zakonito osuđeni.

Sva Koštuničina hapšenja su izbalansirana i služe više kao poruka političkim oponentima da ga ne miču s vlasti, jer će zažaliti. Koštuničina svita selektivno hapsi, i to na brzinu, ishitreno i pod nekom iznudom, kako bi se stranačkim liderima, koji se ne klanjaju premijeru Koštunici, poslala poruka da i oni mogu biti šokirani.

    Oni koji prate sva ova hapšenja tvrde da se svaki čovek iz gornje strukture vlasti može, a da se ne ogreši duša, osuditi na višegodišnju robiju. Zakoni Srbije propisuju proceduru po kojoj se prikupljaju dokazi i sprovodi postupak. Koštuničin ministar Jočić je do te mere satro policiju da u njoj više nema kvalifikovanih, stručnih i obučenih policajaca koji bi tu proceduru u prikupljanju dokaza mogli da dosledno sprovedu i tako omoguće sudskim većima da donesu zakonite presude i kazne krivce.

    Spreman sam da se kladim da će za dva-tri meseca i ova afera pasti u zaborav, da će osumnjičeni biti pušteni na slobodu i da će premijer Koštunica sprovesti novu pokaznu vežbu. Akteri će, verujem, biti pristalice Srpske radikalne stranke, ako se, kojim slučajem, a u šta iskreno verujem, Toma Nikolić i Aleksandar Vučić sasvim ozbiljno usprotive Koštuničinoj samovolji, i ako prestanu da šuruju sa njegovim ministrima i šefom kabineta u skoro svim kriminalnim poslovima, koji danas teško destabilizuju Srbiju.

    Najnovije masovno hapšenje doživeo sam samo kao bratoubilački rat između mafije na vlasti i onih koje su oni zamenili na tim pozicijama. A to je i razlog za gorak ukus  i mučninu koja me je spopala povodom ove vesti.

 


 

Kad smo uvek u pravu...

 

Kod nas nema dijaloga, postoji milion monologa, svi možemo o nečem da diskutujemo, ali unapred se zna da smo mi uvek u pravu

 

Milovan Bkić

 

Pre više od dvadeset pet godina, kada sam izašao iz pritvora, pozajmio sam od prijatelja Joce fotografa izvesnu svotu novca, da preživim. Nisam mogao novac da vratim, kako sam obećao, i prestao sam da dolazim u njegovu radnju. Ubrzo mi je Joca, preko zajedničkog prijatelja, poslao pismenu poruku: "To što sam ostao bez novca, ništa mi ne znači. Ali što sam izgubio prijatelja teško podnosim. Molim te svrati u radnju, kao u svoju kuću.''

Kada sam, uz veliku nelagodu svratio kod Joce, on mi je, odmah s vrata, tutnuo u džep kovertu. Kasnije sam izbrojao pristojnu svotu novca. Bila je to bespovratna pomoć.

Neku godinu kasnije, kada sam se oporavio, uzeo sam kao pravilo da svoje prijatelje, do kojih držim, nikada ne dovedem u priliku da ih izgubim. Nisam im tražio novac, ništa ih nisam pitao, osim što su sami smatrali da treba da mi kažu. Naučio sam da uvek saslušam i prijatelje i neprijatelje i da od svakog ponešto  korisno naučim.

Srpska kultura je kultura konfrontiranja i isključivosti. I ne samo srpska, jer između Srba i okolnih naroda nema gotovo nikakve razlike. Kod nas nema dijaloga, već postoji milion monologa, svi možemo o nečem da diskutujemo, ali unapred se zna da smo mi uvek u pravu i ukoliko neko kaže ono što nam se ne sviđa, mi odmah prekidamo raspravu.

Milion monologa predstavlja haos i jedini način da do punog rasula ne dođe je da jedan glas nadjača ostale, a to je onda dikatura. Nije reč samo o ekonomskim uslovima za uspostavljanje demokratije, već i o kulturnim vrednostima jednog naroda. Nedostatak smisla za dijalogom i uvažavanjem drugačijeg mišljenja odneo je milione žrtava. Kad počnete da učite da jedete kinesku hranu, posle dužeg perioda, a da toga niste ni svesni, potpuno savladate takav način ishrane. Ili kada počnete da učite engleski, posle počinjete na njemu i da mislite, i da sanjate. Tako se stiče i kultura. Kada naučite da saslušate drugog i da njegovo mišljenje unapred ne odbacite, društvo je tolerantno i nema konflikta, nema tenzija i nasilja. Ni najbolji zakoni na svetu ne mogu da sankcionišu primitivizam.

Prošle nedelje jedan moj saradnik, nakon što je pročitao moj tekst, počeo je da traži po internetu podatke o čileanskom diktatoru Augustu Pinočeu, za koga sam, u radnoj verziji, napisao da je umro. Odgovorio sam mu da sam to čuo na televiziji. Saradnik je nastavio da pretražuje, nehajno mi odgovarajući da je Pinoče, verovatno, umro za Srbiju, ali on pokušava da utvrdi da li je umro i u Čileu. Sačekao sam rezultat njegove pretrage i nakon što mi je saopštio da je diktator još živ ispravio sam taj deo teksta, zahvalio mu na pomoći. Da sam pre dve decenije tako proveravao tekstove svojih urednika, bio bi mi zabranjen ulazak u redakciju. Uvažavanjem drugačijeg mišljenja, uvek se izbegnu greške i gluposti. I čovek se oseća bolje.

 


 

Pušenje škodi naciji

 

Bez ikakvog stida, srama i ustručavanja ponovo bi pozvali da nas bombarduju. I kada bismo ispunili sve zahteve koji nam dolaze iz belog sveta, ova ološ bi tražila da nam se uvedu sankcije jer nam smrdi iz usta, ili bi nas optužila da se ne kupamo svakog dana, pa nismo za Evropu

   

Milovan Brkić

 

    Kada je u prošlu subotu u Požarevcu sahranjen bivši predsednik Srbije, više dnevnih novina i te-ve stanica požurilo je da pozove predstavnike Međunarodnog tribunala za ratne zločine iz Haga da uhapsi i ponovo strpa u ćelije na privremenu slobodu puštene optuženike Dragoljuba Ojdanića, Nebojšu Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Nikolu Šainovića.

 Miloševićevi saborci, generali Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, bivši načelnici general-štaba i proslavljeni komadant Vladimir Lazarević, u svečanim uniformama ispratili su posmrtne ostatke svog nekadašnjeg vrhovnog komadanta, dok se Nikola Šainović, nad grobom, naklonio u civilnom odelu - on je bio  potpredsednik savezne vlade.

    Novinarska ološ se počela pozivati na navodne paragrafe, oštro kritikujući haške optzuženike što su prisustvovali sahrani svog vrhovnog komadanta, prijatelja i saborca iz haškog kazamata.Većina je citirala nalog iz Haga da se sva četvorica uhapse i odmah sprovedu u Hag. Količina ružnih reči, zla i udvorištva ''međunarodnoj kući pravde'',  čije zatvaranje je, kao ''kuće nepravde i zla'' zatražila ruska Duma i predsednik Putin, zahatevajući da ga savet bezbednosti Ujedinjenih nacija ukine.

    Očekivao sam da novinari RTV B 92 lično stave Ojdaniću, Šainoviću, Lazareviću i Pavkoviću lisice na ruke, da ih iz sve snage šutnu nogom i na aerodromu predaju haškim islednicima unizno se klanjajući i pogledom tražeči njihove šliceve.

    Toliko se u napaćenoj zemlji Srbiji nakotilo ološa, koncentrisanom u propaloj raio-te-ve imperiji Verana Matića, koju više ne finansiraju Ameri, već Mlađan Dinkić preko kompanije ''Dunav'' i PTT "Srbija'', u nevladinim organizacijama  koje su u vlasništvu Nataše Kandić i Sonje Biserko, da se od njihovog smrada ne može živeti. U potpuno razorenom društvu ovaj ološ, iako ostavljen od svojih poslodavaca, i dalje nas predstavlja kao ubice, javno tera da plaćamo ratnu štetu, da priznamo nezavisnost Kosova, da se odreknemo sve imovine i stotinu hiljada kuća svojih sunarodnika koji su proterani iz svojih domova.

    Oni i dalje, nekažnjeno, svakodnevno na te-ve i radio stanicama i peko medija, blate, na sva usta, državu u kojoj žive i veličaju naše neprijatelje. Bez ikakvog stida, srama i ustručavanja ponovo bi pozvali da nas bombarduju. I kada bismo ispunili sve zahteve koji nam dolaze iz belog sveta, ova ološ bi tražila da nam se uvedu sankcije jer nam smrdi iz usta, ili bi nas optužila da se ne kupamo svakog dana, pa nismo za Evropu.

    Zgađeni denucijacijama iz Beograda, iz Haga su izdali saopštenje da su optuženici Ojdanić, Pavković, Lazarević i Šainović tražili i od srpskih vlasti dobili odobrenje da prisustvuju sahrani svog prijatelja i vrhovnog komadanta.

    Bože, zamišljam kako se rastužila ološ koja ih je videla u bukagijama. Ali, već danas će oni tražiti nove žrtve i nuditi se da im drmatori iz belog sveta otkopčaju svoje šliceve da im oni... Njihovo pušenje mnogo škodi naciji. Ipak, verujem da će im uskoro i oni javno poručiti, kao što je to saopšteno Veranu Matiću iz Vašingtona - pušenje nije dozvoljeno.

 


 

Ćuti groblje

 

Milovan Brkić

 

Dok sam juče žurio na posao, lomio sam prste i znojio se od muke. Autobusom sam iz Žarkova do železničke stanice putovao dva sata. Psovao sam na sav glas gradonačelnika Nenada Bogdanovića. Pominjao sam mu, naglas, i oca i majku lopovsku.

Glasno sam, da me svi u autobusu čuju, sam sebi objašnjavao koliko ovaj ovejani krimos pljačka kasu Beograda. Početkom zime počeo je da rekonstruiše glavnu ulicu u Beogradu, kojom prolazi skoro sav saobraćaj u starom delu grada. Mesecima idem izlokanim ulicama. Onda je zatvorio i Sarajevsku, na samo pet-šest dana, saopštio je. A najmanje pet puta duže trajaće rekonstrukcija samo pedeset kvadratnih metara ove raskrsnice. Gradonačelnik je posao dao preduzeću koje ima samo žiro račun i službenike sa mašnama. Oni unajmljuju druga preduzeća da za njih rade, a pare dele sa gospodinom Bogdanovićem.

Ali, ako je Beograd pretvorio u veliku i neizdrživu kaljugu, iz koje izvlači milione, ako zbog te njegove bahatosti stotine hiljada građana satima putuje do posla, smoždeno, iznervirano, iskidano od besa i zbog kašnjenja na posao, i ako ne može nijedan započeti posao da privede kraju, gospodin gradonačelnik ume da se pokaže pred svojim predsednikom, koji je, na našu veliku nesreću, i predsednik Srbije.

Sve je u Beogradu u vlasništvu gospodina Bogdanovića. Čak i groblja. Bez njegovog potpisa ne može se sahraniti na Novom groblju.

Potpredsednik Demokratske stranke Nenad Bogdanović hrabro se isprsio i stao uz svog predsednika, odbivši da potpiše ukaz kojim dozvoljava da se Slobodan Milošević, predsednik SPS-a, koji je otrovan u Haškom zatvoru, sahrani u Aleji velikana. Na ovoj parceli sahranjen je pokojni premijer Zoran Đinđić, Željko Ražnatović Arkana, Radovan Stojčić Badža... ali bivši predsednik Milošević ne može. Tako je odlučio gradonačelnik Bogdanović, ovejani kriminalac i lopina, koji šamara kasu poreskih obveznika.

    Sa arogancijom svojstvenom glavarima Demokratske stranke, koji pokušavaju da uđu u sve čmarove belosvetskih diplomata najnižeg ranga, od kojih, kao mala deca očekuju da ih pohvale zbog svog podaništva i opravdaju sva njihova pustošenja gradskih kasa i fondova, i gospodin Bogdanović, mala ljiga, udara rukom o sto i kaže nam da se ni na groblje ne može bez njega. A on, eto, ne da da pokojni Milošević, čija partija je parlamentarna stranka, bude tu, u blizini njegovog bivšeg predsednika Đinđića i Željka Ražnatovića Arkana, Zoranovog, za njihovih života, velikog pajtosa.

Demokrate danas i groblja svojataju. Eto im, neka svi odu u Aleju velikana, ali neka odu iz naših života. Mnogima od njih metkom treba pomoći da na vreme zasluže mesto u Aleji velikana i skrase svoje duge pljačkaške prste.

Bilo bi dobro za građane da i gradonačelnika, ovakvog lopova, odnesemo što pre na lafetu, a da mu predsednik njegov, Tadić, kao član Vrhovne komande Vojske SCG omogući počasnu paljbu. I te troškove možemo istrpeti, ako već ne možemo podneti njegove razrovane ulice na kojima lomimo noge, istežemo zglobove i svakodnevno se ponižavamo po ciči zimi.

 


 

Upotreba ubica

 

Milovan Brkić

 

Pokušao sam ovih dana da prijatelja Nemca, koji je svojevremeno radio kao dopisnik iz Beograda, angažujem da piše za moj list. Odgovorio mi je da je bolestan, da mu je šećer "preko osam".

Koristeći se našim prijateljskim odnosima, otpisao sam mu da mu je šećer u normali, da to nije ništa, i požurio ga da mi što pre pošalje tekst. Zanimalo me je kako vidi Srbiju, očima jednog moćnog Nemca. Da li će nam zbog Ratka Mladića uvesti sankcije i da li je njegovo hapšenje zaista planetarni prioritet?

- Svaki šećer iznad šest počinje da razara organizam. Kada vaši lekari kažu da moj šećer (8) nije opasan, oni ne lažu, jer je za vas u Srbiji to postalo normalno, u okvirima prihvatljivog - otpisuje mi kolega iz Nemačke, da me podseti gde živim i ko sam.

Odgovarajući na moje pitanje o Ratku Mladiću, njegovoj i našoj sudbini, kolega Nemac mi sasvim iskreno prenosi svoja osećanja.

"Kada sam svojevremeno na televiziji video da u Srebrenici general Mladić učtivo razgovara sa muslimanskom dečicom i ženama i, čini mi se, deli im nekakve bombonice, odmah sam znao da je bio neki veliki pokolj", piše Tomas. I dodaje: "Kada je pala Krajina, potpuno ista stvar. Ustaše razgovaraju pred kamerama sa srpskom staricom i kažu joj kako će joj doneti hrane i drva za ogrev. Verovatno su je streljali čim su isključili kameru. Kada se Arkan slikao na Kosovu kako starom Albancu daje cigarete, bio sam uveren da je pre toga napravio veliko klanje'', navodi kolega Tomas.

Odgovorio je i na moje pitanje da li će i kada uhapsiti generala Mladića.

"Kada je Arkan harao po ratištu, na sličan način na koji su to radile i njegove kolege po oružju Hrvati i muslimani, medijima u zapadnoevropskim zemljama to nije bilo interesantno. Naravno, pažljivo su pravili njegov dosije, snimali su njegove akcije, pljačke, streljanja... Sve su to pokazali uoči bombardovanja Srbije, da na taj način svoje javno mnjenje pripreme za masakriranje Srbije i njenih građana'', tvrdi Tomas.

U Iraku su savezničke snage donele zlo Iračanima. Stotinu hiljada ljudi izgubilo je život. Suđenje Sadamu postaje lakrdija. Bušova vlada zaglibila se u Iraku do guše i zaratila, praktično, sa celim muslimanskim svetom. Uskoro, kada više iz tog gliba ne bude mogla da izađe, a da bi u očima muslimana popravila sliku o sebi, Bušova vlada će, moguće je, i oružano napasti Srbiju, jer je njen general Ratko Mladić - na slobodi. Iako svi, pa i Bušova vlada, znaju da Mladić nije na teritoriji Srbije, zločinom nad građanima Srbije američki predsednik će, potencirajući svoju navodnu odlučnost da kazni zločine počinjene nad bosanskim muslimanima, nastojati da opere svoje krvave ruke. Čak i da se zna da je Ratko Mladić odavno mrtav, za administraciju predsednika Buša on će biti živ i opasan!

Razmišljanja mog prijatelja Nemca o ubicama i bombonama i njihovoj upotrebi u međunarodnim odnosima po ko zna koji put su me porazila.

 


 

Duševno stanje

 

Milovan Brkić

 

Prijatelju koji duže od decenije živi i radi u Vankuveru, u Kanadi, napisao sam internet-poruku da sam očajan zbog stanja u kojem se Srbija nalazi i da krajnjim naporima uređujem novine, u koje sam uložio svu svoju imovinu i znanje.

"Što se tiče tvog duševnog stanja, to nije samo konkretna situacija, nego i jedan nepodnošljiv deo srpske kulture, i ne samo srpske, a to je neveselost, naša nacionalna devijacija koja ne dozvoljava opuštanje koje je svakodnevno potrebno za oporavak" - otpisao mi je Slavko.

I još kaže: "Na ovdašnjim ulicama je vrlo lako prepoznati ljude, počev od Jermena pa sve do Hrvata, jer oko sebe šire nepodnošljiv smrad ozbiljnosti; sve kalkulišu, sve mere u milimetar, i u svakoj rečenici traže desetine skrivenih značenja". Kinezi gotovo svi umiru od raka - piše Slavko - ali se svakog dana šale od jutra do mraka. Crnci u Africi gotovo nestaju zbog bolesti side, ali na bilo koju muziku, pa makar to bilo i tapšanje rukama, počinju da igraju. Filipinci se smeju svakodnevno, kada sede udaraju stopalima o zemlju od radosti, iako imaju nekoliko miliona stanovnika koji se rađaju pod vedrim nebom, i tako i umiru, a ulične majke prodaju svoju decu belim pedofilima za silovanje sa ubistvom, za šaku dolara, da prehrane ostalu decu.

Prijatelj mi opisuje i svoje iskustvo: "Samo nama može da se desi, a to se i meni desilo, da se nas šest Srba, u dalekom svetu, nađe u istom redu pred kasirkom, takođe Srpkinjom, i da se niko od nas ne obraduje, ili čak jedno drugom nasmeši, jer su nam duše obavijene paklenim mrakom".

Razmišljam zašto mi u Srbiji, i na ovim prostorima, uporno tvrdimo da imamo dušu, da smo topliji od drugih naroda. Zašto smo skloni samohvaljenju? Izgledamo kao matora kurva koja stoji pred ogledalom i sama svoju izmaklu lepotu hvali, jer u sobi nema nikog ko bi mogao da joj saopšti suprotno.

Zaista, mi smo narod preterivanja: kada sebe više ne možemo da predstavimo kao najbolje, onda se hvalimo i tvrdimo da smo najgori. Ništa od ovog nije istina. Srbija nije ni najbolja ni gora zemlja, već je mala, siva do očaja, dosadna do užasa, mala i beznačajna tačka na globusu, takođe okružena beznačajnim i ubilački dosadnim zemljama i nacijama, koje takođe sebe hvale ili kude, a po standardima za koje samo oni znaju.

Odgovorio sam prijatelju u  Kanadi da je moja zabrinutost za sopstvenu i sudbinu nacije od Boga dato pravo. Pitao sam ga: Koga interesuje besplodna i bezvodna zemlja? I dodao da, ako beduina proteraju iz pustinje, on silno za njom tuguje i pati. Zato mi se čini opravdanim što i ja za svojom zemljom, iako znam da je usrana i upišana - zaridam. Moja bolesna zabrinutost za naciju kojoj pripadam proističe iz mog saznanja da drugu naciju nemam. Jer, kao što u ljubavi nema realnosti, tako ni u realnosti nema ljubavi.

Dugo sam razmišljao o razmišljanjima prijatelja iz Vankuvera. I uhvatio sam sebe kako sam ovih dana počeo da se osmehujem i da izgledam nekako veselije. Neveselost i tuga truju dušu.

 


 

Kad izdaje snaga

 

Milovan Brkić

 

Jutros sam u prepunom autobusu gradskog saobraćaja bio zatečen. Dvoje mladih selo je spokojno gledajući kroz prozor. Kada je mladić primetio da stojim pored njihovih sedišta, uhvatio je za ruku devojku, svoju vršnjakinju, i izvinjavajući se pozvao me da sednem. Učtivo sam zahvalio odbijajući poziv. Mladić je bio uporan i nisam mogao da odbijem ponudu.

Dok je autobus grabio ka centru grada, dvoje mladi su tiho razmenjivali reči. Ali, moje uši, koje su često kao radari, uhvatile su da je mladić na pitanje devojke da li me poznaje, skoro ljutito odgovorio: - To je on. Naš čovek, jedan od retkih koji u Srbiji ima petlju .

Pravio sam se da ništa nisam čuo. Osećao sam se tužno, skoro slomljeno. Rojile su mi se misli. Koliko li sam samo puta morao da na pitanja mnogih dušebrižnika da li se plašim odgovaram sa - DA.

Ove nedelje izašle su dve knjige koje su napisane mojom rukom i životom. Prva je "Crna knjiga srpskog sporta", koju besplatno delimo uz ovaj broj Tabloida i koja opisuje lice i naličje sprege sportske mafije sa vladajućom političkom elitom. Nažalost, na kioscima preduzeća "Štampa" knjiga neće biti deljena našim čitaocima, uz obrazloženje rukovodstva da "nemaju ekonomski interes". Druga knjiga, ona u kojoj su objavljene moje kolumne iz "Tabloida" i "Nacionala", takođe će biti podeljena besplatno.

Na mom mestu drugi bi se, verujem, radovali, smatrali bi svoj život ispunjenim.

Nažalost, nikada se nisam osećao praznije. Tek sledeće nedelje mene očekuje pakao. Moji saradnici su u punoj pripravnosti. U redakciji, čiji sam glavni urednik, rade novinari koji bi u velikim svetskim listovima dobijali visoke novčane ponude  da postanu njihovi članovi - kolumnisti, istraživači...

Naše akcije obračuna sa sportskom, privrednom, političkom, pravosudnom i kulturnom mafijom stidljivo su podržale kolege i iz drugih medija. Kolege Vladana Dinića, Milomira Marića, Predraga Sarapu moram da izdvojim, uz osećaj duboke zahvalnosti što su nas podržali kada nam je već ponestajalo snage, a prijatelji nas ostavljali na vetrometini.

Jedna belosvetska baraba poigrala se našim ugledom, radom i nadom. Predstoji nam, dakle, sledeće nedelje još jedna teška i mučna bitka. Verujemo da ćemo je dobiti, ali će ostati gorak ukus te pobede, u borbi u koju smo uvučeni bez ikakvog ljudskog povoda i razloga.

Kada sam izlazio iz autobusa, učtivo sam klimnuo glavom mladiću i devojci, koji su mi u Žarkovu ustupili mesto. Tih dvadesetak minuta razmišljanja na drvenom sedištu autobusa, činilo mi se, zbog lepog i danas veoma retkog gesta mlađih prema starijim, vratilo mi je snagu, koja me je polako napuštala, da ponovo izađem na bojno polje. Koliko jedna ljudska pažnja može da promeni nečiji život, ili ga učvrsti u donošenju dobre odluke.

 


 

Ergela u skupštini

 

Milovan Brkić

 

Imperator Kaligula je u rimski senat uveo svog konja, kao senatora, a tu njegovu ideju danas sprovode i srpski vlastodršci. Stotine poslanika u Narodnoj skupštini Srbije imaju konjsku poslušnost. Misle kao svoji gospodari, tako i glasaju, a gospodari ih obilato hrane i poje. Skupštinski restoran je kao stvoren da nahrani "mašine za preradu govana". Kada se potroše, gospodari svoje poslanike-konje daju na prodaju, da služe drugima.

Kakva je razlika između Kaligulinog konja i srpskih kongresmena? Kaligulin konj je bio pitom i uplašen među senatorima. Srpski poslanici su kao divlji mustanzi. Nestašni su, u odanosti gospodarima ržu na one iz drugog tabora. Služe gospodarima za jahanje.

A odanim konjima gospodari daju dnevnice, velike plate, članstvo u upravnim odborima, te velike nadoknade, voze ih skupim autima, smeštaju u skupe hotele, ili u stanove od po nekoliko ari stambene površine.

Dok gledam skupštinsku ergelu kako njišti i džilita se, znam da će ergela na kraju predstave da ode zajedno na krkanluk, da ugovaraju poslove, da jedni drugima nose kofere para, nameštaju tendere, konkubine.

Kada njište i vrište, građani pomisle da će jedni drugima otkinuti vratove, da će se iskasapiti, da su to, ustvari, ljuti protivnici.

Poslanik u Skupštini Srbije je, kroz istoriju, uvek mogao da se kupi.

Zbog lažnog svedočenja na solunskom procesu pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu, Puniša Račić je od Njegovog kraljevskog veličanstva dobio poslanički mandat, sa svim privilegijama.

Pre nekoliko godina i u Narodnoj skupštini Srbije predložen je zakon koji poslanicima omogućuje brz odlazak u penziju, sa velikim otpremninama i prinadležnostima. Svaki saziv skupštine prvu sednicu počinje donošenjem odluke Administrativnog odbora o poslaničkim platama, dnevnicama, nadoknadama, privilegijama.

Srpski poslanici su zaštićeni imunitetom od krivičnog gonjenja, od privođenja, pretresa stana. Mogu da kleveću građane, da šamaraju podanike na ulici, da ih gaze automobilima, ali prvo mora Skupština da odluči da li će dozvoliti njihov krivični progon. Dok američke kongresmene agenti FBI-ja hapse zbog prestupa gologuze u njihovim ili tuđim krevetima, kuće i imovina naših kongresmena su zaštićeni.

Konji nisu dugovečni, ali ovi naši u Skupštini traju po nekoliko mandata. Izjahani su, ali još služe gazdama, a i sebi pogotovu. Kada neki od poslanika iskoči iz tog krda i počne razumno da upozorava, svi tabori počinju na njega da njište, i da ga šutiraju.

Sazivi narodne skupštine Srbije se često menjaju, ali mnogi konji iz nje ne izlaze. Nezamenljivi su. Nije ni čudo što Srbija, sa takvom marvom, ide ka srednjem veku.

 


 

Bio sam kod Borisa

 

Milovan Brkić

 

U utorak su muslimani proslavljali Kurban-bajram. Prisećao sam se hadisa (Zapisi iz Muhamedovog života), u kojima prorok Muhamed kaže da Bog dobre ljude šalje u raj, a loše u pakao. Postoje, po Muhamedu, i dobri i loši narodi. Dobri dobijaju dobre, a loši narodi - loše vladare.

Razmišljajući o Muhamedovim poukama, pokušavao sam da sebe odredim prema večnim vrednostima i nađem sebi mesto u raju, ako sam zaslužio. Siguran sam da nisam zaslužio ovakve vladare, a ni moji sugrađani. Da li smo, pitao sam se, onda loš narod?

Od odlaska iz života pokojnog Josipa Broza, u Srbiji nismo imali sreće sa vlašću. Smenjivale su se Kurte i Murte. Skoro četvrt veka traje naša agonija. I propadanje.

Pred Novu godinu poslao sam pres službi predsednika Republike imejl: "Borise, u velikim sam neprilikama i voleo bih da se sretnem s tobom". Moj pomoćnik se snebivao. Što se kompromituješ džabe, kaže. Kome još odgovaraju srpski političari. Koji građanin je dobio odgovor od premijera Koštunice ili od nekog srpskog ministra, pita me.

Ipak, informativna služba prosledila je moju poruku predsedniku Tadiću. Sreli smo se u utorak, 10. januara. Boris je odvojio vreme za mene, da čuje moje nevolje. Pre tri decenije počinjali smo kao bundžije i aktivni pripadnici Crvenog univerziteta. Bila su to druga vremena, u kojima većina građana nije razumela našu želju za slobodom, jer su bili ophrvani - visokim standardom.

Prisećali smo se mladosti. Borisova desna ruka, drug iz škole i mladosti, g. Nebojša Krstić, tih i odmeren čovek, prisustvovao je našem razgovoru. Pre desetak godina, u zgradu u kojoj je danas Borisov kabinet pokušao sam da uđem nasilno i da se obračunam sa tadašnjim predsednikom Miloševićem. Nisu me tada ubili, a ni izmarširali. Na moje iznenađenje, čak su me uljudno primili, i uzeli k znanju moje zahteve.

Boris se raspitivao i za mog zamenika Stevu Batića. Video sam starog Borisa Tadića. Srdačnog, detinjasto iskrenog, i bez zlobe, kakvim ga pamti naše društvo disidenata.

Nisam ništa tražio od predsednika. Bilo mi je potrebno da proverim da li sam kod gornjih struktura vlasti ostao na istom spisku. Većini sadašnjih političara iz opozicije i pozicije bio sam prijatelj dok nisu zauzeli fotelje i busije, ali osim kod Dragana Jočića i Vojislava Vukčevića, u njihove kabinete nisam mogao uđem. U Srbiji sve garniture političke oligarhije, kada zajašu, počinju da pljačkaju poput štakora.

Da li je  prorok Muhamed bio u pravu kada je zaključio da slabi narodi imaju loše vladare? Meni je njegova tvrdnja sve razumljivija. Da poneki odvažni Srbin sačeka naše ministre ispred zgrade Vlade ili ministarstva, da odjekne rafal, bila bi to dobra lekcija i poruka bestidnicima i bezbožnicima da prestanu da pljačkaju, otimaju, i da svoje sugrađane tretiraju kao ljudska bića. Ali kod Srba te odvažnosti nema. Zato i ćutimo i trpimo.

 


 

Ptice i njihov kobac

 

Milovan Brkić

 

Pokušavao sam da razumem srpske parajlije, političare koji besomučno otimaju, na čijim licima se urezalo zlo, i ništa ljudski  nije moguće na njima videti

 

 

Prošle subote sreo sam se sa Gradom Nalićem, na moju molbu. Imao sam problem i znao sam da će ovaj smireni i odmereni čovek i advokat umeti da ga razume.

Gradi se učinilo da sam u licu "nekako drugačiji" i predložio mi je da me pošalje na lekarske preglede u ustanovu u kojoj radi njegova supruga. U ponedeljak, ranom zorom, prepustio sam se specijalistima da me "odmere i premere". Na kraju su pretrage pokazale da mi ipak opasnost, za sada, preti jedino od barutnih čestica.

Dok sam ležao na stolovima za snimanje, shvatao sam koliko smo, ustvari, prolazna i beznačajna bića, koliko smo samo prisutni građani u životu koji vekovima promiče i vraća nas prirodi, potvrđujući zakon "kruženja materije".

U ustanovi u kojoj sam pregledan posmatrao sam ljude koji su skrušeno čekali na red, da se njihovoj boljci nađe leka. Prepoznavao sam neke ljude, koji su pre desetak godina slovili kao značajni, nedodirljivi, moćni, opasni... Ličili su na senke, odsutni, nemoćni kao mala deca.

Razmišljao sam o jednom čoveku koji me je prevario, na tipično srpski način. Posle pregleda posetio sam gospođu koja zastupa njegove interese. Razgovarali smo otvoreno, bez uvijanja, i meni je godilo što sam sreo osobu koja razmišlja na način kojim poštuje večne vrednosti.

Izlazeći iz njenog kabineta, prisećao sam se pobožnog Jova, koji je bio bogat toliko da je jedva znao šta sve ima. Sve je potom izgubio u jednom danu. Njegovo zdravlje je nestalo, te je nezahvalnik zavapio: "Zašto ne umreh u utrobi majke svoje". Počeo sam, u sebi, a krijući od sebe, da sažaljevam belosvetsog varalicu. Prisećao sam se srpske izreke da svaka ptica svoga kopca ima.

Moje misli pokušale su da odgonetnu pohlepu ljudsku, kojoj se Srbi i ne pokušavaju odupreti. Prosto, mi smo bezbožnici, i cela planeta bila bi nam mala. Pokušavao sam da razumem srpske parajlije, političare koji besomučno otimaju, na čijim licima se urezalo zlo, i ništa ljudski nije moguće na njima videti. Upamtio sam stih Jaše Grobarova, kao da ga i danas izgovara u Klubu književnika - "Čoban tera ovce, a vreme otera i čobana i ovce".

Ovu novogodišnju noć, zbog bandita iz gornje strukture vlasti i novopečenih pljačkaša, mnoge majke neće svoju decu obradovati novogodišnjim, a ni božićnim poklonima, pominjaće im da su ostale bez posla, da očevi nisu primili platu, da nije isplaćen dečji dodatak. Slušaće u hladnim sobama, ako im ne isključe struju, kafanske pesme lakih nota, bezvezne skečeve, snimljene na brzinu, jer ni pisci više u propalom društvu nemaju mašte.

Novogodišnje praznike većina građana moje države provešće rezignirana, na način kako je to pesnik Čude opisao sa malo reči - "Bem ti život, i sve u svemu, kad ne znam kako da stojim u njemu".

   


 

Da ne čuje zlo

 

Milovan Brkić

 

Pre osam godina u Moskvi sam se,u Lubjanki, sreo sa visokim funkcionerima Federalne službe bezbednosti. Bio sam impresioniran njihovim držanjem, smirenošću, savršeno kontrolisanim ponašanjem.

Po završetku razgovora krenuli smo na "čašicu razgovora" u jedan pristojan lokal, koji je držao osrednji moskovski mafijaš, nekadašnji član Centralnog komiteta KP SSSR. Domaćinima je bilo malo nelagodno kada sam naručio francuska vina. Moja kuća časti, kazao sam, i rukama pokazao da je to neopoziva odluka. Nisu pokazivali da im je laknulo, jer su cene u restoranu bile - svetske.

Obuzeo me je strah koji do tada nikad nisam osetio. Bio sam koncentrisan, jer je sledilo - nazdravljanje punim decilatarskim čašama iz kakvih oni piju votku.

Na kraju sam ostao sam sa potpukovnikom, koščatim čovekom, koji se, odjednom, na moje pitanja kuda ide "velika Rusija", slomio k'o biljka na vetru. "U Božju mater" - kazao je rezignirano, dodajući da ih je Jeljcinova vlada vratila u mlađe kameno doba i da ozbiljno razmišlja - da se ubije. "Život u Rusiji je besmislen" - pokušao je da me uveri.

Nisam mu rekao kako je u mojoj duši. Nisam se jadao na Miloševićevu vladavinu i pustoš koju iza sebe ostavlja.

Pre neki dan gledao sam kako premijer Koštunica, na otvaranju nove železničke trase u unutrašnjosti Srbije, nakon što je njegov direktor ŽTP-a uvezao polovne i rashodovane vagone, skupo ih plativši, prosipa vodu za lokomotivom koja polazi na put. Da ne čuje zlo, i da se, već na prvom polasku, uvozni vagoni ne raspadnu i ne pobiju sve putnike.

Setio sam se potpukovnika iz Moskve i njegove rezignacije. Podišli su me žmarci dok sam posmatrao premijera Koštunicu. Bio je poput moje bake, koja je, kada smo odlazili iz naših nedođija za velegrad, bacala žiške ili prosipala vodu, da srećno odemo i da se zdravi vratimo.

Ova nadrealna scena oborila me je s nogu. Imao sam osećaj da propadam, da nestajem, i da je moj život velika nepotrebnost. Kroz glavu su mi se ređale slike kako predsednik Putin upravlja borbenim avionom, na strunjačama se bori sa šampionima u džudou, kako svoje sagovornike gleda pravo u oči, i sam šeta pograničnim gradom Blagovjesti, razgovarajući sa svojim građanima o njihovim svakodnevnim problemima. Premijer Koštunica mi se činio starijim i odvratnijim od pijanog Borisa Jeljcina, koga su, na kraju, ljudi iz Lubjanke diskretno poslali u prošlost i oslobodili svoju zemlju od zla, korupcije, kriminala...

Moja tuga je bila još veća, jer takvih ljudi, koji bi šapnuli premijeru Koštunici da se vrati u Koštuniće i spasi Srbiju, na Banjici, nažalost, nema.

Ministar trgovine Dimitrijević za članove vlade pravi horoskope. Da ne čuje zlo, i da ih na vreme obavesti kako da kidnu ispred nekog odvažnog Srbina koji pred njih i gorile može istrčati sa šmajserom, i okončati agoniju jednog već napaćenog naroda.

 


 

Zdrave svinje prodaju bolesne

 

Milovan Brkić

 

Prošlog meseca sreo sam se u hotelu "Moskva", na kafi sa jednim francuskim kolegom, dugogodišnjim izveštačem iz naše zemlje. Bio je na službenom putu u Albaniji i svratio je da poseti svoje dopisništvo u Beogradu.

Uz kafu se dotičemo i života u Albaniji. Ona se razvija, gradi, niču neboderi, putevi, sve se obnavlja. Prepričava mi susrete sa albanskim intelektualcima, koje, kao i nas u Srbiji, razjedaju mnoge brige.

Kolega mi pominje da su albanski proizvodi, naročito prehrambeni, nestandardizovani, da su bez nadzora veterinarskih službi. Mora se biti oprezan kada se kupuje njihov sir, mesne prerađevine i drugi prehrambeni proizvodi. I u Albaniji se ljudi naprečac bogate, otvaraju mlekare, mesare, fabrike za uzgoj i preradu peradi... Nažalost, korupcija i nedostatak standarda omogućava da se sve stavi u promet, bez prethodnog pregleda sanitarnih stručnjaka.

Reči svog uvaženog kolege setio sam se prošle subote. Moji pomoćnici Vlahović i Dinić i ja otišli smo u obližnju kafanu, u koju smo često rado svraćali na ručak.

Bili smo iznenađeni kada smo od konobara, inače neobično uljudnog, pristojnog i obrazovanog gospodina, naručili da nešto "pregrizemo", po njegovoj preporuci. Njemu bi neprijatno, poče da lomi prste.

- Ako me pitate, najbolje je da vam donesem flašu crnog vina - kaže.

Mi uglavnom pijemo pivo, ali zatečeni ponudom klimnusmo glavom.

Kada smo ispili flašu, poručismo i nešto za meze. On opet poče da se snebiva, i kroz deset minuta donese tanjir kobasice, za nas trojicu.

- Doneo sam je od kuće, sebi za jelo - kaže stidljivo.

Mi poručismo piće i za njega. Kafanu u kojoj radi kupili su neki žestoki momci, novopečeni biznismeni sa dugim zatvorskim stažom. Odskora su počeli sami da nabavljaju meso, sir, mleko... Kuvar nije u mogućnosti da od prozuklog sira i ustajalog mesa, koje vlasnik kupuje ko zna gde, i bez pečata veterinarskih inspekcija, pravi dobru hranu po kojoj je ova kafana decenijama bila poznata. Poručismo još dva litra vina, kao oproštaj od omiljene kafane.

Hiljade ugostiteljskih objekata sada je u rukama krimosa i novopečenih biznismena. Postalo je opasno tamo ići na ručak.

Moj sestrić radi u jednoj privatnoj mesari u okolini Šapca. Gazda kupuje iznemoglu i bolesnu stoku, a posle veterinar, kome tutne neku stotku, udari žig da je sve ispravno. Pa ko preživi, preživi.

Ne zalazite u privatne mesare, ne kupujte sir, mleko, kačkavalj koji proizvode u svojim "fabrikama" razni mafijaši poput Matijevića i njemu sličnih ratnih profitera. Kada bi se sprovela opsežna sanitarna kontrola kafana, mesara, mlekara, više od dve trećine bilo bi zatvoreno, a vlasnici bi zaglavili u apsu. Koliko para iz zdravstvenih fondova se potroši na lečenje od sumnjive hrane koju kupujemo od proizvođača čiji su vlasnici polupismeni banditi koji na taj način peru pare i stiču veliku zaradu.

Kada je u Grčkoj na vlast došla vojska, za početak su javno streljali deset vlasnika mesara, mlekara i bakalnica. I više nikom nije palo napamet da prodaje meso uginulih svinja, goveda, ovaca ili živine. U Srbiji nas svakodnevno truju nekažnjeno.

 


 

Družba i služba

 

Milovan Brkić

 

U prošli četvrtak, negde oko šest sati popodne, izlokanom Nemanjinom ulicom krenuo sam od Slavije do kafane Manjež, stotinak metara niže. Gradonačelnik Beograda Bogdanović je u zlo doba krenuo da rekonstruiše jednu od glavnih ulica u velegradu, omogućivši, na nameštenom tenderu, posao svojim prijateljima, koji imaju firmu sa dva čoveka sa tašnama i mašnama, da potroši pregolem budžet, nabudžen nametima koje plaćaju njegovi, sve siromašniji sugrađani. Zbog rekonstrukcije Nemanjine ulice, u mojoj redakciji sedam dana nisu zvonili telefoni. Tri sata ranije javio mi se i gospodin Draško Petrović, izvinjavajući se zbog neprilika u kojima smo se našli, jer radnici Telekoma sedam dana danonoćno rade ponovo otkopavajući delove Nemanjine, u kojoj su priučeni neimari presekli kablove, a potom ulicu prekrili betonom.

Da bih došao do Manježa, obilazio sam, po sipljivom vremenu, ko kiša oko Kragujevca. U General ždanovljevoj, ispred mene, zamišljenog i odsutnog, izroni ministar prosvete i sporta Slobodan Vuksanović. Nasmeja se gotovo detinjasto. Mene prođoše žmarci. Vatra mi obuze telo.

Ministar se okrenu i pozva šefa svog kabineta Uroša Balova, koji se spremao da uđe u kola. Rukom mu pokaza na mene i Balov se žurnim korakom vrati. Grozničavo sam razmišljao šta da kažem i kako da se ponesem.

Moju nelagodu ministar preseče obraćanjem Urošu.

- Pitaj ga - kaže mu - što te je skinuo sa svog sajta, kao priređivača.

Polako dolazim sebi.

- Vidi kakve su kod Uroša mišice - kaže Vuksa. - Otkad si napisao da imam opuštena ramena i da se ponašam ko baba-sera, Uroš i ja, evo već tri meseca, idemo u teretanu.

Stežem Uroševe, a potom i njegove mišice. Stvarno su ko kamen. Počinjem da se iščuđavam. Vuksa shvata moju nelagodu, opet se skoro dečački smeje, i izvinjavajući se, peške, kao i svakog drugog dana, kreće kući. Urošu predlaže da me odvede na piće.

Kada je postao ministar, pozvao me je u kabinet. Dočekali su me svi njegovi saradnici, koji su me i mesecima ranije srdačno dočekivali u stranačkim prostorijama. Tri meseca kasnije, list koji uređujem počeo je da se intenzivno bavi ministrom prosvete, upotrebljavajući, između ostalog, i reči koje on još pamti.

U Manježu moj stari drug Uroš i ja nazdravismo kajsijevačom. Uroš mi prigovara da mi je popustila kontraobaveštajna zaštita i da vladina nadleštva u potpunosti kontrolišu moje aktivnosti. Starim, odgovaram, a sa godinam sve popušta, pravdam se. Dugo se nismo videli i imamo mnogo toga za razmenu.

Očekujem prijatelje da pristignu u kafanu i na rastanku kažem Urošu da mom drugu Vuksanoviću poruči da napadi u mom listu nisu lične prirode.

- Da - kaže Uroš - on to zna, zato i nije ljut. Čuvaj se onih drugih.

Ispratio sam Uroša, koga u društvu od milošte zovemo Lale. Osećao sam neko olakšanje što su moji stari drugovi shvatili da je družba - družba, a služba - služba.

 

 

NAZAD